Struktura poticaja Hijerarhija Vlast Ravnoteža moći Spontani poredak Slobodno udruživanje Uzajamna pomoć Nenasilje Direktna akcija Prozor mogućnosti

Okvir za slobodan svijet

Temeljno polazište

Slobodan svijet ne može početi gotovim nacrtom. Pokušaj da se osmisli jedan sistem za sve pa im se nametne odozgo obnovio bi upravo strukturu koju sloboda treba prevladati.

Pravo polazište zato nije propisani model društva nego okvir za procjenjivanje odnosa, institucija i načina promjene.

Ovaj okvir nastoji poticati autonomiju: sposobnost da oblikujete vlastiti život bez podređenosti strukturama koje drugima omogućavaju da vas tlače.

Naš cilj je strukturna jasnoća:

Šta je pravi izvor svjetskih problema?

Struktura poticaja

Da bismo odgovorili, prvo moramo razumjeti strukturu poticaja.

Poticaj je svaka okolnost koja osobi ili grupi daje razlog da djeluje.

Prvi poticaj koji vjerovatno pada na pamet jeste novac, ali novac je samo jedan oblik. Ljude motiviraju i sigurnost, pripadnost, priznanje, uzajamnost, samopoštovanje, kreativnost i saosjećanje.

Struktura poticaja je sklop nagrada, kazni, rizika, prilika i ograničenja koji usmjerava ponašanje tako što neke postupke čini korisnim, a druge skupim. Ona opisuje šta sistem u praksi podstiče, bez obzira na vrijednosti koje njegova pravila ili oni koji njime upravljaju tvrde da cijene.

Sistem nagrađivanja

Centralizirane strukture moći nagrađuju težnju za moći, novcem i kontrolom. Nesrazmjerno nagrađuju one koji su najspremniji tražiti moć jer im centralizirana kontrola omogućava veću polugu moći nad svima ostalima. ༆

Ljudi to nazivaju „korupcijom“, ali ishod nije odvojen od sistema. Sistem nagrađuje one koji iskorištavaju centraliziranu moć, a institucije koje kontroliraju štite ih od odgovornosti.

Struktura poticaja je dublji temelj i zato je na prvom mjestu. Hijerarhija se kristalizira tamo gdje se koncentrirana moć nagrađuje, a odbijanje je skupo, pa zatim čuva strukturu koja ju je proizvela.

Hijerarhija

Hijerarhija je piramidalna organizacija koja podređuje jednu osobu ili kolektivno tijelo drugom. To je organizacija po rangovima u kojoj razlike u rangu odgovaraju nivoima autoriteta (tj. pravu zapovijedanja onima ispod vas i obavezi poslušnosti onima iznad vas).

U političkom smislu, hijerarhija znači društvenu strukturu zapovijedanja i poslušnosti. Ranije strukture poticaja stvorile su postojeće hijerarhije; hijerarhija potom preoblikuje te poticaje da bi se obnavljala.

Organizacija ne postaje hijerarhija samo zato što se uloge razlikuju ili traju; hijerarhija počinje kad se te uloge učvrste u autoritet i obavezu poslušnosti.

Postojeće okolnosti omogućavaju hijerarhiju kad kontrola nad hranom, zemljom, sigurnošću, zaposlenjem, zakonom, informacijama ili nasiljem jednoj strani daje polugu nad drugom.

Hijerarhija tu polugu formalizira u priznati autoritet, trajan rang, zapovijedanje i obavezu poslušnosti. Eksploatacija može nastati kad se ta prednost učvrsti kao ustaljeno polaganje prava na poslušnost druge osobe.

Kad se uspostavi, međutim, hijerarhija više nije samo ishod poticaja — ona postaje mehanizam koji stvara poticaje. Nagrađuje one koji gomilaju autoritet i pokoravaju se iz strateških razloga. Kažnjava odbijanje, bira ličnosti sklone zapovijedanju i obnavlja uslove koji opravdavaju njen nastavak.

Razumijevanje struktura poticaja i hijerarhije otkriva strukture moći koje vladaju našim svijetom i ugnjetavanje koje proizvode.

Autoritet

Autoritet je društveno legitimirano polaganje prava koje pojedincu ili instituciji daje pravo da zapovijeda, zahtijeva poslušnost i podupire naredbe silom.

Autoritet nije isto što i moć. Moć je sposobnost da djelujete, uvjeravate, pružate otpor, pomažete ili nanosite štetu. Autoritet pretvara moć u ovlaštenje.

Stručnost može pružiti informacije, a vodstvo predložiti smjer, ali ništa od toga nikome ne daje pravo da vlada. Autoritet počinje kad usmjeravanje postane nadležnost, a odbijanje postane neposlušnost.

Autoritet ne mora neprestano koristiti silu jer je prijetnja već ugrađena u instituciju. Oni koji odbiju mogu izgubiti prihode, sklonište, status, pristup, slobodu ili se naposljetku suočiti s nasiljem.

To autoritetu omogućava da izgleda miroljubivo. Naredba postaje normalna, poslušnost očekivana, a kazna legitimno provođenje reda.

Autoritet hijerarhiji daje društvenu legitimnost i omogućava dominaciji da traje bez pokazivanja nasilja u svakom trenutku. ༆

Vlast

Vlast je poseban institucionalni oblik hijerarhije: centralizirana organizacija koja polaže pravo na autoritet nad cjelokupnim stanovništvom i teritorijom, polaže pravo na monopol nad legitimnim nasiljem, donosi obavezujuće zakone, naplaćuje poreze i provodi poslušnost sudovima, policijom, zatvorima i vojnom silom.

Argument da su ljudi previše nasilni i nepouzdani da bi živjeli bez vladara vrijedi u oba smjera. Vladari su isti nesavršeni ljudi, samo što kontroliraju vojske, zatvore, nadzor, oporezivanje i zakon. Koncentrirana moć ne obuzdava ono najgore u čovječanstvu. Ona tome daje veći doseg i štiti ga od odgovornosti.

Ako su ljudi opasni, odgovor nije dati nekolicini moć, autoritet i kontrolu nad milionima. Nepovjerenje je argument za decentralizaciju i raspodjelu moći, da nijedna osoba ni institucija ne može nametnuti volju ogromnim dijelovima stanovništva.

Izabrati ko vrši autoritet nije isto što i izabrati hoćemo li mu i dalje biti podređeni.

Mehanizmi nadzora nad vladarima mogu ih obuzdati, ali njihova snaga potječe iz sposobnosti da se moć ospori, a ne iz vladarevog prava na poslušnost. Ustaljeno pravo na zapovijedanje donosi dodatnu opasnost: oni čija se moć osporava mogu kazniti odbijanje i kontrolirati sredstva potrebna za otpor.

Slobodan svijet ne obećava kraj štete, sukoba ili ljudskih propusta. Raspodijeljena moć nosi rizik rascjepkanosti i neuspješne saradnje. Institucija s autoritetom i dalje može koordinirati ili obuzdati drugu moć; te sposobnosti razlikuju se od autoriteta na koji polaže pravo.

Autoritet ne uravnotežuje te rizike; on uvećava posljedice ljudskih propusta šireći njihov doseg, namećući ih svima koji su mu podređeni i štiteći odluke koje ih proizvode od korektivnih povratnih informacija.

Čak i neophodna zaštita može učiniti ljude zavisnim od onoga ko je pruža, a on tu zavisnost može iskoristiti da brani pravo da i dalje zapovijeda.

Dominacija se ne rješava tako što se jedna moć učini konačnom samo zato što može obuzdati drugu. Ograničava se tako što nijedna moć ne smije postati konačna. Svaka moć sposobna obuzdati druge mora i sama ostati otvorena otporu; inače protivteža postaje sljedeća dominacija. Dosljedno slijedimo li taj princip, zaštita je sama ravnoteža. Ustaljeno polaganje prava na zapovijedanje ne stvara protivtežu; stvara asimetriju koju ravnoteža mora neprestano obuzdavati.

Odbacivanje autoriteta znači zadržati koordinaciju i obuzdavanje bez priznavanja ikome ustaljene pretenzije na autoritet nad onima koji moraju snositi posljedice njegovih propusta.

Ideja slobodnog svijeta često se odbacuje kao utopijska. Ipak, sadašnji sistem počiva na doista utopijskoj pretpostavci: da se pogrešivi ljudi mogu dovoljno obuzdavati dok im se povjeravaju moć, autoritet i kontrola nad čitavim stanovništvom.

Problem nije samo u tome što na prijestolju trenutno sjedi pogrešna osoba. Problem je što prijestolje uopće postoji.

Oporezivanje

Prisila je upotreba sile, kazne ili uskraćivanja, ili prijetnja njima, da se neko natjera da djeluje protiv svoje volje ili spriječi da slobodno djeluje.

Oporezivanje je prisilno oduzimanje sredstava pod prijetnjom kazne.

Vlast zahtijeva sredstva od ljudi bez obzira na to pristaju li ih dati. Odbijanje ne okončava odnos. Ono pokreće sankcije koje vlast provodi.

Po tome se oporezivanje razlikuje od dobrovoljne razmjene. Dobrovoljna razmjena zahtijeva stvarnu mogućnost odbijanja. Oporezivanje je nema.

Oporezivanje također odvaja odluku od troška. Vlast može trošiti sredstva, a da oni koji odlučuju sami ne snose punu cijenu, jer se ona može raspodijeliti na stanovništvo koje ne može slobodno povući podršku.

Rat jasno otkriva taj mehanizam. Oni koji odobravaju rat ne finansiraju lično njegov puni trošak. Vlast oduzima sredstva milionima ljudi, među njima i protivnicima samog rata, tako da mala grupa donosilaca odluka može raspolagati sredstvima za nasilje bez pristanka onih koji su prisiljeni da ih daju.

Vlast ne stvara ta sredstva nezavisno od stanovništva kojim vlada. Oporezivanje joj daje stalan pristup plodovima ljudskog rada bez potrebe za stalnim pristankom. ༆

Stvar je zato dublja od visine poreza. Oporezivanje uspostavlja princip po kojem institucija može potraživati dio rada druge osobe bez njenog pristanka.

Ravnoteža moći

Ravnoteža moći je stanje u kojem je moć dovoljno raspodijeljena da nijedna osoba ni institucija ne može nametnuti svoju volju drugima bez značajnog otpora, alternativa ili troškova.

Ravnoteža ne znači da svi imaju jednaku snagu, sredstva, znanje ili utjecaj. Te razlike ne moraju nestati. Pitanje je mogu li narasti toliko da odbijanje postane besmisleno i prerasti u autoritet.

Ravnoteža moći preokreće taj poticaj. Kad ljudi zadrže sposobnost da pružaju otpor, povuku se, reorganiziraju i potrebe zadovolje drugim putevima, dominaciju je teže uspostaviti i skuplje održavati.

Slobodan svijet zato ne zavisi od toga jesu li ljudi urođeno dobri ili pouzdani. Zavisi od stvaranja uslova u kojima niko nema dovoljno koncentrirane moći da vlada svima ostalima. Poticaj za eksploataciju može ostati, ali sposobnost eksploatacije može se ograničiti moći drugih da se odupru. ༆

To zahtijeva decentralizaciju i vraćanje moći pojedincima i slobodno udruženim grupama. Autonomija i samodostatnost važne su jer zavisnost daje polugu moći. Ako jedna institucija kontrolira ono što je neophodno za život, sloboda da je odbijemo uglavnom postaje simbolična.

Isti test važi i izvan politike, uključujući privatnu kontrolu. Ekonomski odnosi mogu postati hijerarhijski kad kontrola nad zemljom, stanovanjem, zaposlenjem ili drugim potrebama jednoj strani daje dovoljnu polugu moći da odbijanje bude skupo i da zavisnost postane obaveza poslušnosti.

Samodostatnost ne znači izolaciju. Ljudi mogu ostati duboko međuzavisni uz mnogo različitih izvora hrane, energije, znanja, komunikacije, podrške i saradnje. Što je više alternativa, to je jednoj instituciji teže postati toliko neophodnom da može zapovijedati svima ostalima.

Ravnoteža moći zato djeluje u dva smjera istovremeno. Ona rastvara postojeću hijerarhiju smanjujući zavisnosti i koncentraciju moći koje je održavaju, dok se opire povratku hijerarhije čuvajući raspodjelu moći, dostupnost alternativa i mogućnost odbijanja.

Nema garancije da se nikada neće pojaviti nova koncentracija moći. Za takvu garanciju bio bi potreban novi autoritet dovoljno snažan da je nametne. Cilj je umjesto toga spriječiti da koncentracija moći postane trajna i neizbježna.

Moć se može premještati, skupljati i rasipati. Važno je da ostane podložna osporavanju.

Neophodna usluga ne zahtijeva nezamjenjivog vladara. Čak i tamo gdje se sama usluga ne može duplicirati, kontrola nad njom može se zamijeniti ako oprema, znanje, zalihe i podrška potrebni za njen rad ostanu dostupni i mimo jednog pružaoca. To omogućava promjenu kontrole bez prekida u pružanju onoga što ljudima treba.

Pouzdana zaštita zahtijeva postojanu odbrambenu sposobnost, a ne trajno pravo zapovijedanja. Ta sposobnost može ostati raspodijeljena među nezavisnim udruženjima kako nijedan zaštitnik ne bi kontrolirao podršku potrebnu za otpor njemu.

Ustaljeno pravo zapovijedanja mijenja odnos: samo odbijanje može postati osnov za kaznu, omogućavajući zaštitniku da svoje zahtjeve provodi uprkos otporu. Zaštitu je teže osporiti kad zaštitnik kontrolira i sredstva za njeno osporavanje.

Zdrava ravnoteža moći zavisi od centrifugalnih pritisaka protiv koncentracije i jača ih. Gdje alternative, konkurencija, otpor i nova udruženja ostaju održivi, suprotstavljaju se daljnjoj koncentraciji.

Postojanu ravnotežu moći jačaju obrazovanje koje širi znanje i sposobnosti, prilike koje čuvaju otvorene alternative i odvraćanje koje podiže cijenu dominacije. Kad dođe do sukoba, arbitraža, rehabilitacija, obnova i razdruživanje pružaju načine za rješavanje štete i neslaganja bez pretvaranja spora u osnov za trajni autoritet.

Svrha nije samo ograničiti dominaciju nego osloboditi ljudski potencijal i neukrotivu sposobnost ljudi da se odupru svođenju na poslušnost.

Slobodan svijet moguć je samo ondje gdje ravnoteža moći čuva autonomiju i sprečava svaku osobu ili instituciju da drugima nametne volju na sistemskom nivou.

Spontani poredak

Spontani poredak je značajna sila koordinacije u kojoj decentralizirani pregovori, razmjene i poduzetništvo zajedno stvaraju koordinaciju velikih razmjera bez bilo kakvog namjernog plana ili izričitog zajedničkog nacrta društvenog ili ekonomskog razvoja, odnosno izvan dometa takvog plana.

Velik dio poretka oko nas već se tako razvija. Niko nije osmislio jezik kao dovršen sistem. Nastao je kroz komunikaciju bezbrojnih ljudi koji su kroz generacije prilagođavali riječi, stvarali običaje i odgovarali jedni drugima. Internet se razvijao kroz namjerne projekte i zajedničke protokole, ali nijedan planer nije osmislio cijeli sistem u koji je izrastao.

U središtu spontanog poretka je ravnoteža. Ona ne znači fiksno ili nepomično stanje. To je ravnoteža koja se neprestano pomjera dok različiti pritisci djeluju jedni na druge, a sistem se prilagođava.

Ti pritisci oblikuju prirodne, društvene i socioekonomske sisteme. Promjene u jednom dijelu proizvode posljedice drugdje, koje pokreću nove odgovore u cijelom sistemu. Oskudica, obilje, poticaji, saradnja, sukob, potražnja i dostupne alternative guraju ponašanje u različitim smjerovima. Struktura poticaja oblikuje smjer prilagođavanja određujući koje se ponašanje nagrađuje, obeshrabruje ili čini skupim. Poredak nastaje iz međudjelovanja tih sila, a ne iz kontrole jedne sile nad cjelinom.

Taj proces djeluje kroz povratne informacije. Ljudi djeluju, doživljavaju posljedice, posmatraju jedni druge i prilagođavaju se. Svaki odgovor stvara nove informacije koje utječu na ono što slijedi. Ponavljanim prilagođavanjem lokalne interakcije mogu se spojiti u povezane obrasce koje niko nije osmislio niti ih potpuno razumije.

Neki neuspjesi ne mogu se sigurno prepustiti pokušaju i ispravci jer njihove posljedice mogu postati nepovratne prije nego što povratne informacije mogu djelovati. Takvi rizici zahtijevaju pripremu i koordinaciju prije neuspjeha, ne samo naknadno prilagođavanje.

Kad se šteta može sakriti ili prebaciti na druge, povratna informacija može nagrađivati eksploataciju umjesto saradnje. Spontani poredak ne proizvodi sam po sebi poželjne ishode; struktura poticaja oblikuje ono što nastane.

Centralizirana kontrola ometa taj proces kad pokušava zamijeniti raspodijeljene povratne informacije unaprijed propisanim ishodom. Znanje je rasuto među ljudima koji zaista stupaju u dodir s promjenjivim okolnostima; velik dio je lokalno, praktično i privremeno. Kako rastu razmjer i složenost, centralna hijerarhija mora obraditi više informacija s većih udaljenosti, pa maloj grupi donosilaca odluka postaje sve teže odgovoriti na cijeli sistem jednako djelotvorno kao ljudima koji u njemu neposredno djeluju.

Spontani poredak omogućava da se složenost rješava kroz mnoštvo međusobno povezanih tačaka znanja i prilagođavanja. Koordinacija nastaje iz nagomilanih odgovora samog sistema. Budući da prilagođavanje ne zavisi u potpunosti od centralne koordinacije, poremećaji se mogu lokalno apsorbirati, alternative razvijati, a šira struktura nastaviti preslagivati oko neuspjeha.

Ishod je poredak koji nastaje: koordinacija velikih razmjera proizvedena stalnim međudjelovanjem manjih dijelova. Poredak nije nešto postavljeno iznad sistema. Sistem ga proizvodi dok njegovi dijelovi odgovaraju jedni drugima i kreću se ka promjenjivoj ravnoteži.

Poredak se ne može jednostavno propisati zakonom. Poredak je ishod koji nastaje kad ljudi odluče sarađivati. Ako ih poticaji usmjeravaju ka sukobu, sam zakon ih ne može natjerati na saradnju. Gradnja slobodnog svijeta znači stvaranje poticaja koji omogućavaju saradnju i poredak.

Mreže

Mreža je struktura povezanih pojedinaca ili grupa koji mogu komunicirati, koordinirati se i direktno djelovati, a da svaka interakcija ne mora proći kroz centralni autoritet.

Hijerarhije koncentriraju informacije i donošenje odluka u malo središnjih tačaka. Mreže ih raspodjeljuju. Koordinacija se može razvijati odozdo, dok ljudi neposredno reagiraju na promjenjive okolnosti, razmjenjuju informacije i organiziraju se oko praktičnih potreba.

Jedan od mehanizama je stigmergija: postupci ostavljaju signale koji usmjeravaju naredne postupke. ༆ Ljudi odgovaraju na ono što su drugi već uradili, omogućavajući složenu koordinaciju i njeno širenje bez centralnog planera koji vodi svaki korak.

Rizom je zato izuzetno snažna struktura. Za razliku od stabla organiziranog oko središnjeg debla, rizom se bočno širi mnoštvom povezanih korijena i izdanaka. Grana se, ponovo povezuje, razmnožava i raste dalje čak i kad su mu dijelovi oštećeni. Nijedna tačka ne kontrolira niti obuhvata cjelinu.

Mreža nije decentralizirana samo zato što nema formalnu hijerarhiju; ako jedan čvor postane neophodan, zavisnost može obnoviti polugu koju hijerarhija treba. Ta zavisnost može nastati i kad se mnogo čvorova oslanja na iste dobavljače, sredstva, informacije ili posrednike koji kontroliraju pristup, ili kad sama koordinacija otežava napuštanje postojeće mreže.

Razmjer tako može obnoviti zavisnost bez formalne hijerarhije; relevantno pitanje je mogu li se ključne funkcije osporavati, prenositi, preusmjeravati ili zamijeniti.

Zato stvarna promjena počinje odozdo. Promjena nametnuta s vrha ostaje zavisna od centraliziranog autoriteta koji ju je nametnuo. Promjena koja raste odozdo može se širiti kroz bezbroj nezavisnih tačaka, jačati njihovim povezivanjem i postajati sve teža za preuzimanje, gušenje ili preokretanje.

Raspodijeljene mreže postaju otporne zahvaljujući višku kapaciteta, alternativnim putevima i sposobnosti da se preslože nakon neuspjeha. Hijerarhija koncentrira neuspjeh zajedno s kontrolom. Mreže se mogu presložiti preko drugih veza, paralelno eksperimentirati i zaobići poremećaj.

Spontani poredak raste kroz mreže: koordinacija nastaje iz mnogih dijelova u interakciji, a odsustvo neophodne tačke kontrole čini cijelu strukturu prilagodljivijom, otpornijom i težom za preuzimanje.

Slobodno udruživanje

Slobodno udruživanje isključuje nametnuto članstvo, obavezno učešće i svaki autoritet koji sprečava miran odlazak. Nijedna grupa ne može polagati pravo na nečije daljnje učešće nakon što pristanak prestane. Ljudi ostaju slobodni da odu, promijene smjer, ponovo se povežu i stvore alternative kad im se potrebe i interesi promijene.

Slobodno udruživanje počinje pojedincem. Ulazak u odnos, organizaciju ili zajednicu ne znači predaju autonomije. Pristanak mora trajati dok god traje učešće; jučerašnji dogovor ne može sutra postati trajno polaganje prava na nekoga.

Odlazak nema smisla ako znači gubitak pristupa onome što je nužno za život; slobodno udruživanje zavisi od dovoljno snažnih alternativa da odbijanje bude praktično, a ne samo formalno.

Te alternative moraju biti i dostižne kad zatrebaju: mjesto za boravak, način da se do njega stigne i briga koja se nastavlja kroz promjenu. Zajedničke rezerve i dogovori o prihvatu ljudi to mogu omogućiti prije krize. Niko ne treba sam obnavljati sredstva za život da bi odbio jednog pružaoca.

Ljudi se prirodno udružuju oko zajedničkih interesa, potreba, odnosa i ciljeva. Te bliskosti stvaraju grupe zasnovane na stvarnoj usklađenosti, a ne nametnutom članstvu. Osoba može istovremeno pripadati mnogim različitim udruženjima, od kojih svako odražava drugi dio njenog života, a nijedno ne prisvaja cijelu osobu.

Saglasnost ne mora biti opća. Ljudi mogu pregovarati, praviti kompromise i mirno rješavati sukobe od slučaja do slučaja. Kad im se ciljevi previše udalje, mogu se razići. Jedno udruženje može se podijeliti na više njih, sačuvati odnose koji još djeluju, napustiti one koji ne djeluju i povezati se na sasvim nove načine.

To donosi ogroman raspon mogućih uređenja. Grupe mogu nastajati, dijeliti se, preklapati, ponovo povezivati i mijenjati smjer s okolnostima. Umjesto prisiljavanja nespojivih ljudi na jednu odluku, slobodno udruživanje dopušta da različiti odgovori postoje istovremeno. ༆ Mnoštvenost nastaje iz neograničene raznolikosti ljudi i njihove sposobnosti da sastavljaju različite oblike udruživanja. Pluralizam postaje strukturna posljedica slobode, a ne dar odozgo.

To mijenja i značenje zajednice. Zajednički teritorij ne čini od stotina hiljada ili miliona stranaca jedno smisleno društveno tijelo. Zajednica raste iz odnosa, poznavanja, zajedničkog cilja, blizine i uzajamne brige. Snažna lokalna udruženja mogu ostati tijesno povezana sa širim mrežama, a da ih jedan autoritet ne upije.

Razmjer, dakle, sam po sebi ne zahtijeva hijerarhiju. Mala udruženja mogu se povezivati horizontalnim mrežama koje se preklapaju, sarađivati gdje im se interesi susreću, a drugdje ostati nezavisna. Informacije, sredstva, znanje i koordinacija mogu se kretati tim vezama bez prolaska kroz centralnu komandnu strukturu.

Ne mora svaka funkcija ostati organizirana u današnjem razmjeru. Veća lokalna sposobnost može smanjiti zavisnost od koordinacije na velikim udaljenostima. Gdje je šira koordinacija i dalje potrebna, mreže mogu proširiti saradnju među regijama bez pretvaranja te koordinacije u ustaljen autoritet nad uključenim ljudima.

Čak i kad svi članovi imaju riječ, koordinacijsko tijelo polaže pravo na autoritet kad prisvoji opće pravo da odlučuje koje aktivnosti nezavisnih ljudi i udruženja moraju njemu biti podređene.

Takve mreže ostaju otvorene jer ljudi mogu predlagati, isprobavati, oponašati ono što djeluje, mijenjati to ili stvarati alternativu bez čekanja odobrenja odozgo. Uspješni oblici šire se dobrovoljnim prihvatanjem. Neuspješni oblici mogu nestati, a da se njihov neuspjeh ne nametne svima ostalima.

Sloboda odlaska pomaže da se ti odnosi ne učvrste u vlast. Odlazak može značiti potpuno napuštanje, manje učešća, promjenu partnera, osnivanje paralelnog udruženja ili jednostavno odbijanje dogovora koji više ne djeluje. Gdje odlazak znači gubitak nečega što se ne može lako nadomjestiti ili gdje ista isključenost prati osobu kroz različita udruženja, sloboda zavisi i od mogućnosti osporavanja ili mijenjanja tih uslova, ne samo odlaska. Gdje je mirno razdvajanje blokirano, a učešće postaje obavezno, udruživanje više nije slobodno.

Ljudi mogu napustiti udruženje, a da ne izbjegnu odgovornost za štetu koju su nanijeli ili za obaveze koje su slobodno preuzeli i na koje su se drugi razumno oslonili. Odgovornost za obavezu ne opravdava automatski prisiljavanje na njeno ispunjenje. Arbitraža, obnova, razdruživanje i drugi odgovori mogu se baviti prekršenim obavezama dok ostaju vezani za konkretni spor. Odgovornost ostaje vezana za konkretnu štetu ili obavezu; ne može postati vlasništvo nad osobom ili opća dužnost poslušnosti.

Odbijanje saradnje samo po sebi ne predstavlja prisilu. Prisila nastaje kada se kontrola nad neophodnim dobrima koristi za nametanje poslušnosti ili kada se blokira pristup drugima koji su spremni sarađivati.

Od neke štete ne može se pobjeći samim razdvajanjem, posebno kad se njeni učinci rasprše ili prebace na ljude koji iz njih ne mogu jednostavno izaći, čime slabi povratna informacija koja bi inače obuzdala štetno ponašanje. Decentralizacija ne znači da svaki odgovor mora ostati lokalan; kad šteta pogađa ljude iz više udruženja ili regija, pogođeni se mogu koordinirati preko tih granica, dogovoriti zajedničke standarde ili pratiti posljedice.

Gdje razdvajanje ne može spriječiti štetu niti zaustaviti njen nastavak, pogođeni se mogu braniti, tražiti posredovanje ili djelovati s drugima da je zaustave. Zaustavljanje zajedničke opasnosti može tražiti privremena ograničenja ponašanja koje druge dovodi u rizik, čak i kad se pogođeni ne slažu, a pojedinačna odgovornost nije jasna. Ograničenja i način na koji se njihovi troškovi raspoređuju među ljudima zahtijevaju zasebno opravdanje.

Tvrdnja o šteti ne rješava spor; zaštita mora ostati vezana za zaustavljanje konkretne štete, a ne postati osnov za širu ili neograničenu kontrolu. Oni koji intervenišu nisu imuni na osporavanje; mogućnost propitivanja osnova, sredstava ili nastavka intervencije ne smije zavisiti samo od onih koji je provode. Nezavisno osporavanje mora uključivati stvarnu moć da se promijene neopravdana ograničenja ili prekine intervencija kad njeno opravdanje prestane važiti.

Neki problemi ostat će neriješeni umjesto da se stvori trajni autoritet čija garancija rješenja zavisi od moći da prisili sve uključene.

Slobodno udruživanje ne propisuje jednu konačnu organizaciju društva. Njegova snaga upravo je u tome što to pitanje ostavlja otvorenim. Omogućava radikalno slobodnim i autonomnim ljudima da stalno oblikuju vlastite odnose, stvarajući društveni poredak od bezbroj udruženja koja se preklapaju umjesto jedne strukture s autoritetom da ih sve obuhvati.

Uzajamna pomoć

Uzajamna pomoć je saradnja zasnovana na uzajamnosti: ljudi pomažu jedni drugima zato što naši interesi ne moraju biti u sukobu. Svi imamo različite potrebe, sposobnosti, znanje, sredstva i prilike. Dijeleći ih, oboje mogu živjeti bolje nego prije.

Slobodan svijet se udaljava od odnosa u kojima nečiji dobitak znači tuđi gubitak. Bogatstvo se stvara proizvodnjom nove vrijednosti. Saradnja može objema osobama donijeti više nego što bi mogle stvoriti same, ali odnos nije zaista obostrano koristan ako dobit zavisi od prebacivanja troškova na druge. Takvi odnosi postaju lakši kad se uklone prepreke ulasku i vještačka oskudica, otvarajući više načina da se ljudi pobrinu za sebe i druge.

Uzajamnost jača kroz odnose koji se nastavljaju kroz vrijeme. Snažna susjedstva i zajednice rastu iz prijateljstva: ljudi se poznaju, brinu šta se jedni drugima događa, dijele hranu, alate, vještine, znanje, sklonište, vrijeme i podršku. Kad ljudi oko nas više nisu stranci, osoba koja osiromaši ili ostane bez doma nije nevidljiv problem prepušten udaljenoj instituciji. Njene potrebe vide oni koji je poznaju i imaju razloga da brinu.

Ti odnosi mogu se povezati u šire mreže uzajamne pomoći, noseći podršku dalje od ljudi koji se već poznaju i umnožavajući ono što pojedinac ili susjedstvo mogu pružiti sami. Jedna osoba ima hranu, druga slobodnu sobu, treća može nešto popraviti, podučiti, uzgojiti, sagraditi, prevesti ili njegovati. Što se više ti odnosi preklapaju, to ljudi imaju više puteva do podrške i to manje iko mora zavisiti od jedne institucije za pristup potrebnom.

Uzajamnost ne zahtijeva da svi koji primaju brigu nešto vrate. Za onoga ko ne može sam otići ili organizirati podršku, sloboda zavisi od toga da brigu ne kontrolira jedna osoba ili jedan odnos.

Više njegovatelja čije se uloge preklapaju i nezavisni odnosi olakšavaju osporavanje zloupotreba i nastavak brige tokom promjena. Kad osoba ne može dati informirani pristanak, briga treba slijediti njene izražene želje kad god je moguće i ostati ograničena na njene potrebe. Zavisnost nikome ne daje vlasništvo nad osobom.

Pouzdana uzajamna pomoć zahtijeva i održavanje. Ljudi imaju razloga održavati usluge koje koriste, do kojih im je stalo ili bi im kasnije mogle trebati. Nastavak pružanja zavisi od redovnih doprinosa radom i sredstvima, zajedničkih rezervi i odmora za iscrpljene njegovatelje ili one koji održavaju usluge.

Briga neće uvijek jednako opteretiti sve u isto vrijeme, ali šire mreže mogu te nejednake terete raspodijeliti na više ljudi, sredstava i odnosa umjesto da ih ostave jednoj osobi. U oskudici, kada su potrebe i dostupne zalihe vidljive, ljudi mogu pregovarati o prioritetima i tražiti pomoć mimo lokalne mreže. Potreba ne može stvoriti sredstva kojih nema, ali ni oskudica ne može uspostaviti pravo na poslušnost.

Uzajamna pomoć nije samopožrtvovanje. Napredujemo kad ljudi oko nas mogu napredovati. Sigurniji, zdraviji, slobodniji i sposobniji ljudi čine i naš život sigurnijim, bogatijim i slobodnijim. Lična i zajednička dobrobit međusobno se jačaju umjesto da stoje na suprotnim stranama jednačine.

Dominacija i osveta obnavljaju uslove sukoba, a ne mira. Uzajamna pomoć na patnju odgovara brigom, ljubavlju i nadom, dok gradi materijalne uslove u kojima se patnja manje ponavlja.

Mirni svijet u kojem želimo živjeti stvaramo prvim korakom njegove gradnje: pomažemo jedni drugima sada, jačamo odnose oko sebe i činimo ih dovoljno snažnim da se niko ne mora sam suočiti sa svijetom.

Prijateljstvo

Snažna zajednica počinje prijateljstvom, ne apstrakcijom zajednice. Prijateljstvo je lično, namjerno, dobrovoljno i direktno ga oblikuju ljudi u njemu. Nijedno veće tijelo ne može polagati pravo na taj odnos samo zato što dvoje ljudi pripada istom mjestu, grupi ili cilju.

Prijateljima ne treba vanjski autoritet da propiše njihov odnos ili ih prisili na saglasnost. Sami odlučuju kako će se odnositi, gdje su im granice i kad se odnos treba promijeniti ili završiti. Sloboda udruživanja malo vrijedi bez slobode razdruživanja.

Prijateljstvo ima i prirodnu granicu. Ne može narasti u jedan odnos koji obuhvata sve, i u tome je dio njegove snage. Prijateljstva mogu ostati mala dok se preklapaju i povezuju prema vani, šireći saradnju bez vezivanja svih u jedno društveno tijelo. Šire mreže omogućavaju koordinaciju i ljudima koji nisu prijatelji bez pretvaranja tih mreža u jedinstveno društveno tijelo.

Cilj je sticati prijatelje, a ne graditi zajednice. ༆ Neka snažnije zajednice izrastu iz odnosa koje ljudi zaista biraju.

Nenasilje

Nenasilje je poželjnija strategija izgradnje slobodnog svijeta. Metode gradnje novog svijeta oblikuju navike, poticaje, organizacije i raspodjelu moći koji iz njih nastaju. Političko nasilje mijenja strukturu poticaja samog otpora, nagrađujući tajnovitost, zapovijedanje, prisilu i organizacije sposobne koncentrirati silu.

Političko nasilje može ojačati strukture koje treba osporiti. Kad ljudi vide nasilje, uplaše se. Strah ih gura ka institucijama koje obećavaju zaštitu: policiji, vojsci i vlasti. Nasilje zato može ojačati organe prisile upravo one hijerarhije koja se osporava, dajući vlasti više opravdanja za policijski nadzor, praćenje, represiju i silu, dok šire stanovništvo okreće protiv onih koji je osporavaju.

Vlast već ima ogromnu prednost u organiziranom nasilju. Kontrolira policiju, vojske, zatvore, obavještajne sisteme, oružje i logističke mreže izgrađene za provođenje njenog autoriteta. Nasilje joj omogućava da odredi uslove sukoba i iskoristi svoju najveću prednost.

Nenasilje napada hijerarhiju iz drugog smjera. Direktna akcija, građanska neposlušnost, štrajkovi, odbijanje, uzajamna pomoć, samodostatnost, izgradnja zajednica, konstruktivne alternative i povlačenje učešća napadaju zavisnosti koje omogućavaju rad centraliziranih institucija. Vlast ne djeluje samo silom; zavisi od stalne saradnje.

Nada je također politička moć. Cilj nije zastrašiti ljude da uđu u borbu nego ih nadahnuti mogućnošću mirnog i slobodnog svijeta u kojem mogu dobro živjeti, slijediti snove, razvijati potencijal i pomagati jedni drugima. ༆

Nada postaje stvarna kroz iskustvo. Prijateljstvo, uzajamna pomoć, autonomija, samodostatnost, bašte, saradnja, direktna akcija i djelotvorne alternative već sada ljudima daju djeliće drugačijeg načina života. Prefiguracija raspodjeljuje sposobnosti prije nego što nestane centralizirani autoritet. Kako ljudi postaju sve sposobniji da zadovoljavaju potrebe kroz slobodno udruživanje, uzajamnu pomoć, nezavisno znanje i alternative, zavisnost od centraliziranih institucija počinje slabiti.

Nasilna revolucija nosi rizik da krene u suprotnom smjeru. Uništenje postojeće vlasti ne mora uništiti strukturu koncentrirane moći. Oružane organizacije koncentriraju oružje, tajnost, zapovijedanje, obavještajne podatke, logistiku i operativnu sposobnost. Ako postojeća vlast padne prije raspodjele moći i sposobnosti, organizacija najsposobnija za nasilje ujedno je u položaju da popuni nastalu prazninu moći. Vladar se mijenja, a struktura ostaje spremna za preuzimanje.

Nenasilje ne znači pacifizam niti odbijanje samoodbrane. Odbrambena sila može biti potrebna kad se neposredna šteta ne može drugačije zaustaviti. Svrha je zaustaviti dominaciju, a ne silu pretvoriti u organizacijski princip oslobođenja. Nasilje ostaje posljednje sredstvo.

Sposobnost samoodbrane može trajati dok njena upotreba ostaje odbrambena i privremena. Ravnoteža moći čuva odbrambenu sposobnost raspodijeljenom i podložnom osporavanju, a slobodno udruživanje sprečava da privremena sila postane trajna struktura autoriteta.

Dugotrajne prijetnje zahtijevaju pripremu, pouzdano snabdijevanje, zajedničke informacije i koordinaciju među udruženjima. Ljudi mogu povjeriti određene odbrambene zadatke iskusnima, a njihove uloge ograničiti na funkciju i ostaviti ih otvorenim osporavanju. Opasnost je naročito izražena u odbrani jer odbrambena sposobnost sama može postati nova koncentracija moći. Ta razlika ostaje stvarna samo dok oružje, zalihe i vanjska podrška ostaju izvan isključive kontrole bilo koje jedne grupe.

Raspodijeljena odbrana nosi još jednu opasnost: pripreme jednog udruženja mogu uznemiriti drugo, čiji odgovor zatim izgleda kao potvrda strahova prvog. Gdje je moguće, direktan kontakt, nezavisna provjera uznemirujućih tvrdnji i uzajamna ograničenja mobilizacije mogu objema stranama dati način da ustuknu bez odricanja od sposobnosti odbrane.

Hitna koordinacija mora ostati ograničena na zadatak i otvorena osporavanju. Raspodijeljena odbrana ipak može biti poražena; ni centralizirano zapovijedanje ne garantira opstanak.

Sloboda ne treba doći tek nakon borbe. Treba se moći prepoznati u načinu na koji se borba živi.

Pravilo 3,5%

Sistemska promjena ne zahtijeva da se cijelo stanovništvo digne odjednom.

Istraživanja Erice Chenoweth i Marije Stephan pokazala su da su velike nenasilne kampanje za promjenu režima, nezavisnost ili okončanje okupacije od 1900. do 2006. uspijevale više nego dvostruko češće od nasilnih kampanja.

Iz tih istraživanja kasnije je nastalo pravilo 3,5%: u izvornom skupu podataka nijedna nenasilna kampanja nije propala nakon što je na svom vrhuncu aktivno mobilizirala najmanje 3,5% stanovništva.

Vlast ne djeluje samo kroz policiju i vojnu silu. Zavisi od toga da ljudi u cijelom društvu nastavljaju raditi, slušati, provoditi naredbe, premještati sredstva, održavati infrastrukturu i prihvatati njen autoritet. Vlast zavisi od saradnje mnogo više ljudi nego što je onih koji zaista vladaju.

Aktivni učesnici samo su jedan dio tog pritiska. Kako se šire učešće i odbijanje, saradnja postaje manje pouzdana. Radnici prestaju sarađivati. Naredbe ostaju neprovedene. Pristalice prelaze na drugu stranu. Ljudi unutar institucija prestaju provoditi uputstva. Institucije počinju zakazivati. Ravnoteža moći se pomjera jer struktura gubi ljudsku saradnju potrebnu za opstanak.

Nenasilni pokreti mogu privući mnogo širi krug učesnika jer otpor ne zahtijeva da svako postane vojnik. Ljudi mogu štrajkovati, bojkotovati, odbijati, povući podršku, dati sredstva, pružiti sklonište drugima ili jednostavno prestati sarađivati.

Kasnija istraživanja pokazala su da su nenasilne kampanje nakon 2010. postale manje uspješne. Chenoweth ukazuje i na prilagođavanje protivstrategija vlasti i na to da se pokreti sve više oslanjaju na brzu mobilizaciju bez organizacije, strategije i izdržljivosti potrebnih za trajan pritisak. Mobilizacija može otvoriti prozor, ali bez trajne organizacije i praktične sposobnosti on se može zatvoriti prije nego što se izgrade uslovi za trajnu promjenu.

Pravilo 3,5% nije zakon ni zagarantovani prag. Većina uspješnih nenasilnih pokreta nikad nije dosegla 3,5%, a kasnija istraživanja našla su prividan izuzetak. To je historijski obrazac, ne formula za uspjeh.

Pouka pravila 3,5% nije da tačno 3,5% stanovništva može natjerati bilo koju vlast na predaju.

Nego da promjena ne zahtijeva jednoglasno buđenje.

Direktna akcija

Direktna akcija znači neposredno djelovati na problem umjesto tražiti od autoriteta da ga riješi umjesto nas. Traženje reforme kroz autoritet predaje promjenu prema vrhu. Direktna akcija čuva sposobnost djelovanja u rukama pogođenih ljudi.

Ono što vidimo nije samo korupcija. Sistem slijedi poticaje i koncentracije moći ugrađene u njega. Zamjena predstavnika može promijeniti odluke, ali ostavlja mehanizam autoriteta netaknutim. Predstavnička politika zakopava uzrok i posljedicu pod slojevima birokratije: ljudi djeluju pa čekaju da institucije odluče šta će se desiti. Direktna akcija stvara promjenu ovdje i sada. Ljudi vide rezultat, iskušavaju ga i grade dalje.

Direktna akcija ne traži dozvolu. Ljudima ne treba odobrenje odozgo da sarađuju, rješavaju probleme, povuku podršku ili stvaraju alternative. Promjena može početi gdje god ljudi već imaju sposobnost djelovati, pa se zatim širiti odozdo dok drugi prihvataju ono što radi.

Ljudi u temelju društva imaju moć jer hijerarhija ne može sama raditi. Štrajk tu zavisnost odmah otkriva. Generalni štrajk može zaustaviti velike dijelove mehanizma odjednom. Divlji štrajk pokazuje da radnici mogu koristiti kolektivnu moć bez čekanja odobrenja institucija koje ih predstavljaju.

Direktna akcija pretvara tu zavisnost u polugu. Razlika je između suprotstavljanja strukturi i oduzimanja nečega što joj treba da bi radila. Odbijanje i povlačenje mijenjaju sam odnos.

Direktna akcija gradi alternative zbog kojih hijerarhija postaje manje potrebna. Uzajamna pomoć, samodostatnost, nezavisna razmjena, zadruge i paralelne institucije osposobljavaju ljude da neposrednije zadovoljavaju potrebe.

Dvije strane jačaju jedna drugu. Zaustavljajte mehanizam dok gradite alternative. Otpor smanjuje sposobnost hijerarhije. Gradnja smanjuje zavisnost od hijerarhije.

Ljudi mogu uskratiti poslušnost, a održati neophodan rad direktnom saradnjom s onima koji od njega zavise. Privremeni poremećaj može dati polugu, ali ostaje pitanje ko plaća njegovu cijenu. Kad ta poluga zavisi od uskraćivanja ljudima koji imaju malo utjecaja na strukturu protiv koje se djeluje, otpor na njih prebacuje cijenu vlastitog pritiska. Dugotrajno povlačenje iz neophodnih funkcija zahtijeva zamjenske puteve ili neprekidan pristup. Otpor koji izgladnjuje vlastite alternative jača zahtjev za povratkom zapovijedanja.

Gradnja može stvoriti i vlastite pritiske. Kad ljudi postanu zavisni od izgrađenog, oni koji to održavaju imaju više toga izgubiti zbog poremećaja i mogu biti oprezniji prema sukobu. Otpor, zauzvrat, može ugroziti alternative koje ljudi pokušavaju sačuvati. Napetost se smanjuje kad alternative mogu preživjeti poremećaj zahvaljujući višku kapaciteta i drugim putevima, i kad otpor oduzima hijerarhiji potrebno, a ne uništava sposobnosti na koje se ljudi oslanjaju.

Direktna akcija postaje prefiguracija jer ljudi slobodan svijet grade kroz odnose i institucije koje stvaraju sada, umjesto da slobodu odgađaju do neke buduće pobjede.

Nijedan pojedinačni čin ne mora promijeniti cijeli sistem. ༆ Svaki uspješan čin može odmah nešto riješiti, povećati autonomiju i omogućiti daljnje djelovanje. Kako se te sposobnosti povezuju i jačaju odozdo, pomjeraju ravnotežu moći.

Bašta

Slobodan svijet ne mora početi svugdje odjednom. Počinje gdje god ljudi vrate sposobnost da brinu za sebe i jedni druge. Uzgajajte hranu. Učite korisne vještine. Dijelite alate. Radite s ljudima kojima vjerujete. Podržite lokalne proizvođače i zadruge. Počnite nečim korisnim što može trajati i širiti se.

Bašta je i doslovna i strukturna. Bašta pretvara zemlju, znanje, rad i saradnju u nešto što ljudi mogu neposredno koristiti. Zajednička radionica pruža mjesto gdje ljudi mogu napraviti i popraviti ono što im treba. Pijace lokalnih proizvođača povezuju uzgajivače i kupce u direktnoj razmjeni. Svaka skraćuje put između potrebe i ljudi koji je mogu zadovoljiti.

Poenta nije neki određeni ekonomski model.

Samodostatnost jača kroz saradnju, a ne izolaciju. Jedna osoba ne može sve, niti bi to trebalo biti potrebno. Ljudi razvijaju različite vještine, dijele rad, razmjenjuju proizvedeno i pomažu tamo gdje su njihove sposobnosti najveće. Kad se bašte povežu s kuhinjama, radionicama, zadrugama, lokalnim proizvođačima i susjedskim uslugama, izdvojeni projekti počinju stvarati širu mrežu praktične nezavisnosti. Što više znanja, alata i proizvodne sposobnosti ljudi sami imaju, to više izbora imaju u odnosima od kojih im život zavisi.

Gradite lokalno. Upoznajte susjede. Steknite prijatelje radeći korisne stvari zajedno. Ljudi mogu vidjeti šta nedostaje, šta stalno zakazuje i šta drugima zaista treba. Problemi se lakše rješavaju kad pogođeni mogu direktno razgovarati s onima koji mogu pomoći.

Ti odnosi mogu rasti prema vani bez rasta prema vrhu. Različite grupe mogu se specijalizirati i ostati autonomne, povezujući se direktno gdje saradnja pomaže. Nijedna organizacija ne mora pružati sve ili kontrolirati cjelinu. Gusta mreža udruženja koja se preklapaju jača zahvaljujući razlikama: mnogim vještinama, odnosima, izvorima i putevima za zaobilaženje neuspjeha.

Nije važno naziva li se nešto alternativom. Alternative imaju vlastite strukture poticaja, pa vrijedi isto pitanje: šta podstiču u praksi? Zadruga koja obnavlja zapovijedanje malo je promijenila. Test je praktičan: mogu li ljudi promijeniti način rada, odbiti njegove uslove ili otići bez gubitka jedinog puta za zadovoljenje osnovne potrebe?

Bašta zavisna od jednog izvora vode ili radionica zavisna od znanja jedne osobe ostaje ranjiva upravo zbog te zavisnosti. Vještine koje se mogu prenijeti, postupci koji se mogu ponoviti, zajednički alati i snabdijevanje iz više izvora održavaju koristan rad, a da pritom niko ne postane neophodan.

Nije potrebno potpuno odvajanje od postojećeg svijeta. Počnite od svega što se može približiti direktnim odnosima: jednog izvora hrane, jedne vještine, jednog alata, jedne usluge, jednog zadružnog projekta, jednog jačeg prijateljstva. Svaki prijenos je malen, ali ostavlja nešto na čemu sljedeći može graditi. Vremenom izdvojeni projekti postaju mreže, mreže postaju otpornije, a zavisnost se počinje rasipati.

Bašti ne treba dozvola da postane šuma. Raste gdje ima prostora, grana se gdje uslovi dopuštaju, povezuje se s onim što već živi i proizvodi sjeme za daljnji rast. Gradite slobodan svijet na isti način: lokalno, direktno, mirno i od temelja prema vani.

Prozor mogućnosti

Slobodan svijet gradi se prije revolucionarnog trenutka, a ne poslije njega.

Uklanjanje ljudi koji kontroliraju centralizirane institucije ne raspodjeljuje sposobnosti koje su te institucije nekad kontrolirale. Hrana se i dalje mora prenositi. Ljudima i dalje trebaju čista voda, lijekovi, sklonište, komunikacija, prijevoz, zaštita i načini rješavanja sukoba. Ako te sposobnosti ostanu koncentrirane, ko ih najbrže obnovi naslijedit će ogromnu moć.

Odlučujući rad zato se odvija prije prividne prekretnice.

Slobodno društvo razvija se postepeno kroz odnose, vještine, institucije i infrastrukturu koje već djeluju mimo centraliziranih naredbi. Mreže uzajamne pomoći, lokalni prehrambeni sistemi, zadruge, nezavisne komunikacije, raspodijeljena energija, sposobnost popravke, otvoreno znanje, mreže brige, rješavanje sukoba i decentralizirana samoodbrana prenose praktične sposobnosti iz centraliziranih institucija u ruke ljudi koji zavise od tih sposobnosti.

To je strateško značenje prefiguracije: graditi novo unutar ljuske starog. Vidljivi raskid može doći naglo. Sposobnost da se taj raskid preživi razvija se polako.

Prijelaz ne zahtijeva jedan jasan prekid. Stare institucije mogu ostati dominantne dok se uz njih razvijaju novi odnosi. Neke funkcije mogu se brzo decentralizirati, a druge ostati centralizirane mnogo duže. Ljudi mogu iskoristiti prilike unutar postojećih struktura kad to povećava njihovu stvarnu autonomiju ili sposobnost organiziranja izvan njih. Te se prilike mogu koristiti bez pretvaranja postojeće strukture u sredstvo promjene. Svijet koji nastaje isprva će biti djelimičan, kompromisan i isprepleten s onim koji zamjenjuje.

Ako alternativa zavisi od istih centraliziranih institucija koje treba zamijeniti, može biti apsorbirana bez promjene ravnoteže moći.

Alternativa može pružati ljudima nešto potrebno dok i dalje zavisi od zemlje, zaliha, infrastrukture ili drugih sredstava pod kontrolom stare strukture. Takav odnos dopušta staroj strukturi da se riješi dijela tereta, a zadrži velik dio poluga stvorenih tom zavisnošću. Preuzimanje funkcije nije isto što i zamjena zavisnosti; ravnoteža se mijenja tek kad ljudi steknu veću sposobnost da nastave bez kontrole stare strukture nad onim što im treba.

Alternative mogu naići na gušenje kad postanu sposobne zamijeniti centralizirane funkcije. Kako smanjuju zavisnost od centraliziranih institucija, te institucije mogu dobiti jači poticaj da ih obuzdaju. Gdje represija još može prekinuti svaki izvor snabdijevanja, samo raspršivanje nije zaštita. Zajedničko znanje i podrška među nezavisnim mrežama omogućavaju nastavak rada i kad se izgubi mjesto ili organizacija, tako da ne postoji nijedna pojedinačna struktura čijim bi uklanjanjem alternativa nestala.

Prefiguracija gradi sigurnosnu mrežu koja sprečava da institucionalni slom postane društveni slom.

Cilj nije stvoriti jednu čistu enklavu izvan društva. Treba umnožiti prostore u kojima ljudi rješavaju probleme kroz drugačije odnose, povezati ih horizontalno i postepeno prenijeti sve više svakodnevnog života u njih. Svaka zavisnost zamijenjena dobrovoljnom alternativom slabi poluge starog sistema. ༆ Svaki odnos uzajamne podrške jača sposobnost ljudi da odbiju.

Prijelaz može biti postepen u izgradnji, a brz po posljedicama.

Prozor mogućnosti otvara se kad centralizirane institucije izgube dovoljno sposobnosti ili legitimnosti da uređenja nekad smatrana trajnim postanu predmet pregovora. To ne zahtijeva potpuni slom civilizacije. Pukne lanac snabdijevanja. Vlast izgubi legitimnost. Kompanija napusti grad. Mreža električne energije zakaže. Valuta postane nepouzdana. Štrajk zaustavi uobičajene usluge. Monopol više ne može pružati ono od čega ljudi zavise. Centralizirani sistemi zakazuju neravnomjerno, po mjestu, sektoru i funkciji.

Svaki neuspjeh otvara prostor u kojem alternative mogu preuzeti dio onoga što stara struktura više ne može pružiti.

Ti se prostori mogu stalno pojavljivati. Paralelne institucije razvijaju se tokom relativne stabilnosti. Centralizirani sistem oslabi. Postojeće alternative preuzmu dio njegovih funkcija. Učvrste se, nauče, povežu i uđu u sljedeću krizu sposobnije nego ranije. Stara hijerarhija može opstati, ali svaki ciklus može ostaviti ljude manje zavisnim od nje.

Ovo nije strategija čekanja sloma. Ovo je priprema za okolnosti koje niko ne može pouzdano predvidjeti.

Kad centralizirane institucije oslabe, sloboda ne nastaje automatski. Kriza stvara strah, oskudicu, neizvjesnost i potrebu za pouzdanim redom. Ti uslovi mogu ojačati uzajamnu pomoć, ali i fašizam, militarizam, organizirani kriminal, vjerski autoritarizam ili novu vlast koja obećava obnoviti stabilnost.

Praznina moći znači potrebu za funkcijama koje se više ne pružaju pouzdano. Šta će je popuniti zavisi od toga ko može zadovoljiti te potrebe.

Ko može osigurati hranu, lijekove, komunikaciju, prijevoz, zaštitu i djelotvornu infrastrukturu dobija ogroman utjecaj. Ako samo autoritarne organizacije imaju te sposobnosti, uplašeni ljudi mogu prihvatiti naredbe jer hijerarhija izgleda kao jedina struktura koja još radi.

Zato je prefiguracija i priprema protiv autoritarnog nasljeđivanja vlasti. Paralelne institucije razvijene prije krize daju ljudima nešto drugo čemu se mogu okrenuti. Raspodijeljene vještine, postojeći odnosi, djelotvorne mreže i iskustvo saradnje bez naredbi smanjuju prazninu koju bi centralizirani slom inače stvorio.

Bez tih alternativa, slom ne ukida zavisnost. Pojačava je.

Alternative moraju i djelovati. Ako učešće zahtijeva slobodno vrijeme, novac ili sigurnost, učešće je najteže ljudima koji su već pod najvećim pritiskom. Većina neće prihvatiti cijelu filozofiju prije učešća. Mogu pristupiti zato što je hrana pristupačna, briga o djeci pouzdana, susjedstvo sigurnije, radionica za popravke štedi novac ili ih uključeni tretiraju dostojanstveno. Slobodno udruživanje, uzajamna pomoć i spontani poredak postaju snažniji argumenti kad ih ljudi mogu neposredno iskusiti.

Mjerilo je praktično: zadovoljava li alternativa stvarnu potrebu uz istovremeno povećanje autonomije i raspodjelu sposobnosti?

Projekt koji ne može raditi pod pritiskom neće pomoći ljudima da prebrode krizu. Projekt koji djeluje koncentriranjem kontrole može jednostavno postati sljedeća hijerarhija. Alternativa djeluje samo ako njene metode čuvaju autonomiju i slobodno udruživanje.

Isprobajte zamjenu prije oslanjanja na nju: može li se i dalje osiguravati sve potrebno kad nestane finansiranja, zakaže dobavljač ili odu ključni ljudi? Obični kvarovi i stvarni prijenosi otkrivaju šta još zavisi od centraliziranih institucija. Nagli slom može doći prije nego što taj posao bude dovoljan. Tada su očuvanje zaliha, održavanja i brige važniji od proglašenja nezavisnosti; privremena zavisnost ne stvara trajno pravo na zapovijedanje.

Ti procesi teku istovremeno: gradite sposobnosti koje sada zadovoljavaju potrebe i koristite ih za smanjivanje zavisnosti od dominacije. Bez gradnje, otpor može ostaviti prazninu. Bez otpora, alternative mogu ostati zatvorene unutar postojećeg sistema.

Cilj je centralizirane institucije postepeno činiti sve manje potrebnim.

Funkcije mogu prelaziti jedna po jedna. Znanje može izmaći centralnoj kontroli. Privremena uzajamna pomoć može postati trajna društvena infrastruktura. Neformalni putevi snabdijevanja mogu postati stabilne mreže. Zajednice mogu sačuvati uređenja koja su djelovala u hitnim okolnostima. Čak i neuspjeli projekti mogu ostaviti vještine, odnose, alate i znanje koji jačaju sljedeći pokušaj.

Ono što su ljudi dosad izgradili ne određuje granice onoga što mogu izgraditi. Oslobađanje ljudske domišljatosti pokreće inovacije i približava ono što se nekad činilo nemogućim.

Uspjeh ne mora izgledati kao pad vlasti ili dizanje zastave nad njenim zgradama. Može se pojaviti kao dugotrajno opadanje važnosti centraliziranih institucija dok njihove korisne funkcije prelaze drugdje.

Odlučujuća pobjeda nije zauzimanje mehanizma.

Nego učiniti mehanizam nepotrebnim.

Neizvjesno je kad će se otvoriti sljedeća velika prilika. Sistemi mogu preživjeti nestabilnost, upiti opoziciju, promijeniti vodstvo, prebaciti troškove, reformirati se ili pribjeći represiji. Strategija koja zavisi od predviđanja sloma krhka je.

Prefiguracija ne zahtijeva predviđanje. Ako postojeći sistem opstane, nezavisni odnosi i sposobnosti poboljšavaju život sada. Ako postepeno propada, alternative mogu preuzeti funkcije koje napušta. Ako se krize ponavljaju, svaka takva prilika može ojačati paralelno društvo. Ako dođe do većeg raskida, mreže koje već imaju zalihe, vještine i djelotvorne odnose daju ljudima alternative koje mogu spriječiti da nastalu prazninu ispuni drugi centralizirani autoritet.

Zato prozor mogućnosti nije nešto što se čeka.

To je nešto čemu se približavamo izgradnjom.

Slobodan svijet raste dok hijerarhija još izgleda trajna. Svaka bašta, prijateljstvo, zadruga, vještina, mreža, čin uzajamne pomoći i nezavisan izvor praktične sposobnosti stvara još jedno mjesto odakle ljudi mogu djelovati bez čekanja dozvole. Kako se alternative povezuju, zavisnost se rasipa i ravnoteža moći dobija oblik.

Kad se sljedeći prozor otvori, sloboda ne mora početi ni iz čega.

Slobodan svijet će čekati.

Vox Libera

Temeljno polazište

„Ništa nije opasnije od dogmatskog pogleda na svijet — ništa više ne sputava, ne zasljepljuje za inovacije niti više razara otvorenost prema novome.“ — Stephen Jay Gould

„Važno je ukinuti nesvjesni dogmatizam zbog kojeg ljudi misle da je njihov pogled na stvarnost jedini razuman način gledanja svijeta. Cilj mi je pokušati ljude dovesti u stanje općeg agnosticizma, ne samo u pogledu Boga nego u pogledu svega. Ako čovjek može vidjeti stvari samo kroz vlastiti sistem vjerovanja, osuđen je da postane gotovo gluh, nijem i slijep. Ljude možemo vidjeti samo kad smo sposobni vidjeti svijet onako kako ga oni vide. To je gerilska ontologija — razbijanje pogleda kroz jedan model i davanje ljudima perspektive više modela.“ — Robert Anton Wilson, intervju „Searching for Cosmic Intelligence“ s Jeffreyjem Elliotom (1980)

„Određeni izrazi i ideje mogu se prepoznati kao 'antipojmovi'. To su izrazi koji zapravo zamagljuju razumijevanje umjesto da ga olakšavaju, pa nam je teže shvatiti druge valjane pojmove. Jedna važna vrsta antipojmova jeste takozovani 'paket': svaki izraz čije značenje skriva prešutnu pretpostavku da određene stvari idu zajedno, iako u stvarnosti nije tako.“ — Roderick T. Long

„Drugim riječima, nema jednog obrasca. Jedina stalna pojava jeste sama činjenica promjene i svijest o različitim društvenim mogućnostima koja iz nje proizlazi.“ — David Graeber i David Wengrow, The Dawn of Everything

Struktura poticaja

„Čovjek se, kao i sva živa bića, prilagođava i privikava uslovima u kojima živi i stečene navike prenosi nasljedstvom. Tako je čovjek rođen i odrastao u ropstvu, potomak dugog niza robova, kad je počeo razmišljati, vjerovao da je ropstvo nužan uslov života; sloboda mu se činila nemogućom.“ — Errico Malatesta

„Teško je čovjeka navesti da nešto razumije kad mu plata zavisi od toga da to ne razumije!“ — Upton Sinclair, I, Candidate for Governor: And How I Got Licked (1935)

„Dosad smo poticaje analizirali kroz teoriju javnog izbora, koja pretpostavlja da su ljudi u političkoj areni u osnovi isti kao oni izvan nje. Ali ta pretpostavka na kraju može biti previše optimistična prema politici. Institucionalni filteri politike na kraju odabiru one kojima su položaji moći privlačni. Pristojni, humani ljudi ne žele raditi kao nadzornici na plantaži robova. Iz istog razloga, oni koji karijeru provedu kao zatvorski čuvari, policajci, tužioci, granični agenti, generali i predsjednici obično su ljudi kojima odgovara da prema drugima koriste diskrecionu moć i nasilni autoritet. Čak i ako principijelni ljudi neko vrijeme zauzimaju te položaje, vjerovatno će ih brzo zamijeniti ambiciozni ljudi spremni pogaziti moral da dobiju i zadrže moć. Tako sistemi moći stvaraju institucionalne filtere i učinke odabira s jednom jednostavnom i pogubnom posljedicom: najgori se uspinju na vrh.“ — Nathan Goodman, Abolition: An Economist’s Perspective ๖

„Radnike danas sputava niz propisa, poreza, zakona o intelektualnom vlasništvu i poslovnih subvencija koje ukupno otežavaju potencijalnim alternativnim poslodavcima ulazak na tržište i otežavaju samozapošljavanje.“ — Sheldon Richman

„U stvarnosti kapitalistički sistem definira strukturno prisustvo monopola koje država odobrava.“ — Eric Fleischmann

„Nadalje, vladin monopol na sredstvo razmjene daje moć da se dug, umjesto solventnosti, koristi kao kreditno sredstvo za olakšavanje razmjene i da se tim monopolom razmjene sprečavaju dok se najprije ne zadovolje povlaštena potraživanja.“ — Dyer D. Lum

„Danas niko ne vidi, ili ne želi vidjeti, da u naše vrijeme porobljavanje većine ljudi počiva na novčanim porezima, nametnutim na zemlju i na druge načine, koje vlast ubire od podanika.“ — Lav Tolstoj, What Shall We Do?, poglavlje XX

„Stalnim procesom inflacije vlasti mogu tajno i neprimjetno konfiskovati važan dio bogatstva svojih građana. Tom metodom ne samo da konfiskuju nego to čine proizvoljno; i dok proces osiromašuje mnoge, neke zapravo obogaćuje.“ — John Maynard Keynes, The Economic Consequences of the Peace

„Kapitalizam je svuda isti. Da bi preživio i napredovao, potrebno mu je trajno stanje djelimične oskudice: treba mu da održi cijene i stvori gladne mase spremne raditi pod bilo kojim uslovima.“ — Errico Malatesta

„Nekako me manje zanimaju težina i vijuge Einsteinovog mozga nego gotovo potpuna izvjesnost da su ljudi jednako nadareni živjeli i umirali na poljima pamuka i u radionicama izrabljivanja.“ — Stephen Jay Gould

„Jer oni koje danas nazivaju zločincima zapravo uopće nisu zločinci. Glad, a ne grijeh, majka je savremenog zločina.“ — Oscar Wilde, The Soul of Man under Socialism

„Ropstvo, protekcionizam i monopol nalaze branioce ne samo među onima koji od njih profitiraju nego i među onima koji zbog njih pate.“ — Frédéric Bastiat

„Klasa koja ima moć da pljačka na veliko ima i moć da kontrolira vlast i ozakoni svoju pljačku.“ — Eugene Debs

„Kad pljačka postane način života neke grupe u društvu, s vremenom za sebe stvore pravni sistem koji je dopušta i moralni kodeks koji je slavi.“ — Frédéric Bastiat

„Zakonska pljačka može se vršiti na beskonačno mnogo načina. Zato imamo beskonačno mnogo planova za njeno organiziranje: carine, zaštitu, pogodnosti, subvencije, poticaje, progresivno oporezivanje, javne škole, zagarantovana radna mjesta, zagarantovanu dobit, minimalne plate, pravo na pomoć, pravo na sredstva za rad, besplatni kredit, i tako dalje, i tako dalje.“ — Frédéric Bastiat, The Law

Hijerarhija

„Većina autoriteta počinje kao sirova moć gangstera i razvija se u 'legitimni' autoritet prešutnog pristajanja. To je svakako historija nacionalne države. Fried primjećuje da je legitimnost sredstvo kojim se ideologija stapa s moći. Funkcija legitimnosti je 'objasniti i opravdati postojanje koncentrirane društvene moći koju koristi dio zajednice i pružiti sličnu podršku konkretnim društvenim porecima, odnosno konkretnim načinima raspodjele i usmjeravanja toka društvene moći'.“ — Harold Barclay, People without Government ๖

„Ukinuti autoritet ili vlast ne znači uništiti pojedinačne ili kolektivne sile koje djeluju u društvu, niti utjecaj koji ljudi imaju jedni na druge. Time bi se čovječanstvo svelo na skup nepokretnih, odvojenih atoma; nemoguće stanje koje bi, kad bi se moglo ostvariti, uništilo svako društvo i zadalo smrtonosan udarac čovječanstvu. Ukinuti autoritet znači ukinuti monopol nad silom i utjecajem. To znači ukinuti stanje u kojem društvena sila, to jest zajednička sila svih u društvu, postaje sredstvo misli, volje i interesa malog broja pojedinaca. Oni zajedničkom silom guše slobodu svih ostalih u korist svojih ideja. Drugim riječima, to znači uništiti način organizacije kojim se budućnost, između jedne revolucije i druge, eksploatira u korist trenutnih pobjednika.“ — Errico Malatesta

„Gdje je autoritet, nema slobode.“ — Petar Kropotkin

„Kad su Warren i Proudhon, tražeći pravdu za rad, naišli na prepreku klasnih monopola, vidjeli su da se ti monopoli oslanjaju na Autoritet i zaključili da ne treba jačati taj Autoritet i tako monopol učiniti sveopćim, nego Autoritet potpuno iskorijeniti i dati punu snagu suprotnom principu, Slobodi.“ — Benjamin R. Tucker

„Hijerarhijske organizacije zamišljene su da nametnu povezanost u ljudskom ponašanju prvenstveno kroz utjecaj hijerarhijske strukture kontrole. U idealnoj hijerarhiji svi utjecaji i komunikacija između dva 'radnika' moraju proći kroz zajedničkog rukovodioca. Kako složenost kolektivnog ponašanja raste, broj nezavisnih utjecaja raste, a rukovodilac više ne može sve obraditi i prenijeti. Pomaže povećati broj rukovodilaca i smanjiti omjer grananja (broj osoba pod jednim rukovodiocem). Ta strategija ipak pada kad složenost kolektivnog ponašanja prevaziđe sposobnosti pojedinca. Mreže koje omogućavaju neposrednije bočne interakcije nemaju to ograničenje. Kad složenost kolektivnog ponašanja nadmaši sposobnosti jednog čovjeka, hijerarhijska kontrola postaje nedjelotvorna. Hijerarhijski kontrolirani sistemi moraju ustupiti mjesto mrežnim. U trenutku kad kolektivna složenost dosegne složenost pojedinca, njen rast udara u granice hijerarhijskih struktura. One ne mogu pružiti veću složenost i moraju ustupiti mjesto strukturama u kojima prevladavaju bočne interakcije. Bočne interakcije koje zamjenjuju funkciju kontrole postojale su i u hijerarhijama, ali postaju neophodne kad hijerarhijska kontrola zakaže zbog velike složenosti kolektivnog ponašanja.“ — Complexity Rising: From Human Beings to Human Civilization, a Complexity Profile

„Civilizacija zasnovana na autoritetu i podložnosti nema sredstva za samoispravljanje. Djelotvorna komunikacija teče samo u jednom smjeru: od grupe gospodara ka podaničkoj. Svaki kibernetičar zna da takav jednosmjerni kanal nema povratnih informacija i ne može se ponašati inteligentno.“ — Robert Anton Wilson, „Thirteen Choruses for the Divine Marquis“, citira Kevin Carson u The Desktop Regulatory State

„Pojedinačni čin poslušnosti kamen je temeljac ne samo snage autoritarnog društva nego i njegove slabosti.“ — Robert Shea i Robert Anton Wilson, The Illuminatus! Trilogy

„Tlačitelj ne bi bio toliko jak da nema saučesnike među potlačenima.“ — Simone de Beauvoir

„[...] glavni neprijatelj, strateški protivnik je fašizam [...] I ne samo historijski fašizam, fašizam Hitlera i Mussolinija — koji je tako uspješno mobilizirao i iskoristio želje masa — nego i fašizam u svima nama, u našim glavama i svakodnevnom ponašanju, fašizam zbog kojeg volimo moć i želimo upravo ono što nama dominira i iskorištava nas.“ — Michel Foucault, predgovor za Anti-Oedipus

„Ako ljudi iskoriste slobodu tako da se odreknu slobode, jesu li nakon toga išta manje robovi? Ako narod plebiscitom izabere čovjeka za despota nad sobom, ostaje li slobodan zato što je sam stvorio despotiju? Treba li njegove prisilne uredbe smatrati legitimnim zato što su krajnji ishod glasova naroda? Jednako bi se moglo tvrditi da stanovnik istočne Afrike koji pred drugim slomi koplje da mu postane sluga i dalje čuva slobodu jer je slobodno izabrao gospodara.“ — Herbert Spencer, The Man Versus the State

„Čovjek nije ništa manje rob zato što mu je dopušteno da svakih nekoliko godina izabere novog gospodara.“ — Lysander Spooner, No Treason No. VI: The Constitution of No Authority

„Slobodan izbor gospodara ne ukida ni gospodare ni robove. Slobodan izbor među mnoštvom roba i usluga ne znači slobodu ako te robe i usluge održavaju društvenu kontrolu nad životom rada i straha — odnosno održavaju otuđenje. A spontano obnavljanje nametnutih potreba kod pojedinca ne uspostavlja autonomiju; samo svjedoči o djelotvornosti kontrole.“ — Herbert Marcuse, One-Dimensional Man

„Ko pokušava kontrolirati drugoga, vladar je, agresor, uljez; priroda tog upada ne mijenja se bilo da ga jedan čovjek vrši nad drugim poput običnog zločinca, jedan nad svim ostalima poput apsolutnog monarha ili svi ostali nad jednim poput savremene demokratije.“ — Benjamin R. Tucker, 1890

„Niko nikad ne uzima moć s namjerom da je se odrekne. Moć nije sredstvo nego cilj. Diktatura se ne uspostavlja da bi se zaštitila revolucija; revolucija se izvodi da bi se uspostavila diktatura.“ — O'Brien u romanu Georgea Orwella Nineteen Eighty-Four

Vlada

„Nažalost, premalo se razumije da država, baš kao što nema vlastitog novca, nema ni vlastitu moć. Sva moć koju ima jeste ona koju joj društvo daje, uz ono što s vremena na vrijeme otme pod ovim ili onim izgovorom; drugog izvora državne moći nema. Zato svako preuzimanje moći od strane države, bilo da joj je data ili da ju je prisvojila, ostavlja društvu toliko manje moći. Nikada nema, niti može biti, jačanja državne moći bez odgovarajućeg i približno jednakog slabljenja moći društva.“ — Albert J. Nock ๖

„Određujuće obilježje države jeste autoritet, pravo da vlada. Prva čovjekova obaveza jeste autonomija, odbijanje da se njime vlada.“ — Robert Paul Wolff

„Kada se vlada prouči, ispostavlja se da nije ništa više ni manje od grupe pogrešivih ljudi koji raspolažu političkom silom da djeluju kao da su nepogrešivi.“ — Robert LeFevre

„U tome je razlika, i to vrlo važna. Priznajemo nesavršenosti ljudske prirode, ali ne pravimo izuzetak za vladare. Oni ga prave, premda ponekad nesvjesno, i zato što ga mi ne pravimo, nazivaju nas sanjarima, ‘nepraktičnim ljudima’.“ — Pjotr Kropotkin

„Ako su prirodne sklonosti čovječanstva toliko loše da ljudima nije sigurno dopustiti slobodu, kako to da su sklonosti tih organizatora uvijek dobre? Zar zakonodavci i njihovi imenovani službenici ne pripadaju ljudskom rodu? Ili vjeruju da su sami načinjeni od bolje gline nego ostali ljudi?“ — Frédéric Bastiat, The Law

„Opasnost nije u tome što neka određena klasa nije sposobna vladati. Nijedna klasa nije sposobna vladati.“ — lord Acton, pismo Mary Gladstone (1881)

„Ali kakav razlog postoji za postojanje vlade? Zašto se odreći vlastite slobode i vlastite inicijative u korist drugih pojedinaca? Zašto im dati moć da budu gospodari, sa ili bez pristanka svakoga, i da raspolažu snagama svih po vlastitoj volji? Jesu li vladari toliko izuzetno nadareni da mogu, uz imalo osnova, predstavljati mase i raditi u interesu svih bolje nego što bi svi mogli raditi za sebe? Jesu li toliko nepogrešivi i nepotkupljivi da im se, uz imalo razboritosti, može povjeriti sudbina svakoga i svih, oslanjajući se na njihovo znanje i dobrotu? Pa čak i da postoje ljudi beskrajne dobrote i znanja, čak i ako pretpostavimo ono što se u historiji nikad nije desilo i što vjerujemo da se nikad ne može desiti — da vlast pripadne najsposobnijima i najboljima — bi li posjedovanje vlasti išta dodalo njihovom blagotvornom utjecaju? Zar ga ne bi prije zakočilo ili uništilo? Jer oni koji vladaju moraju se baviti stvarima koje ne razumiju i, povrh svega, trošiti najveći dio energije da ostanu na vlasti, nastojeći udovoljiti prijateljima, obuzdati nezadovoljne i savladati pobunjene.“ — Errico Malatesta

„Kakvu su ulogu autoritet ili vlada igrali u ljudskom nastojanju da poboljša život, u izumima i otkrićima? Nikakvu, ili barem nikakvu korisnu. U toj oblasti svako je čudo ostvario pojedinac, obično uprkos zabranama, progonu i uplitanju autoriteta, ljudskog i božanskog.“ — Emma Goldman, The Individual, Society and the State

„Vlada je velika fikcija pomoću koje svako nastoji živjeti na račun svakog drugog.“ — Frédéric Bastiat, „Government“

„Oni koji vjeruju u najoštriju razliku između demokratije i monarhije teško mogu shvatiti kako politička ustanova može proći kroz toliko preobrazbi, a ipak ostati ista. No i letimičan pogled pokazuje da su tokom cijelog razvoja engleske monarhije, sa svim njenim proširenjima i revolucijama, pa čak i nakon njenog skoka preko mora u koloniju koja je postala nezavisna nacija, a zatim moćna država, iste državne funkcije i stavovi ostali suštinski nepromijenjeni.“ — Randolph Bourne, The State

„Država nije ništa drugo nego zbir svih sloboda koje društvo uskraćuje pojedincu.“ — Mihail Bakunjin

„Pojedinac se ne može cjenkati s državom. Država priznaje samo jednu valutu: moć; a novac kuje sama.“ — Ursula K. Le Guin, The Dispossessed (1974)

„Od svih tiranija, ona koja se vrši za dobro svojih žrtava možda je najteža. Možda je bolje živjeti pod razbojničkim baronima nego pod svemoćnim moralnim nametljivcima. Okrutnost razbojničkog barona ponekad može zaspati, njegova pohlepa može se u nekom trenutku zasititi; ali oni koji nas muče za naše vlastito dobro mučit će nas bez kraja, jer to čine uz odobravanje vlastite savjesti.“ — C. S. Lewis, The Humanitarian Theory of Punishment (1949)

„Zakon u svojoj veličanstvenoj jednakosti i bogatima i siromašnima zabranjuje da spavaju pod mostovima, prose na ulicama i kradu hljeb.“ — Anatole France

„Načelo da većina ima pravo vladati manjinom u praksi svodi svaku vlast na puko nadmetanje dviju skupina ljudi oko toga ko će biti gospodari, a ko robovi; nadmetanje koje se, ma koliko krvavo bilo, po samoj prirodi stvari nikada ne može konačno završiti sve dok čovjek odbija biti rob.“ — Lysander Spooner, No Treason

„Svi oblici vlasti propadaju. Despotizam je nepravedan prema svima, uključujući despota, koji je vjerovatno bio stvoren za bolje stvari. Oligarhije su nepravedne prema mnogima, a vladavina rulje prema nekolicini. Nekada su se u demokratiju polagale velike nade; ali demokratija naprosto znači da narod batina narod u ime naroda. To se pokazalo. Moram reći da je bilo i vrijeme, jer svaki autoritet ponižava. Ponižava one koji ga vrše i one nad kojima se vrši.“ — Oscar Wilde, The Soul of Man under Socialism

„…pomislite na desetine hiljada ljudi koji su spaljeni, obješeni, skuhani i na druge načine pogubljeni zbog vještičarenja; na milione zbog hereze; na hiljade plemenitih žrtava koje su stradale zbog izdaje; na žrtve vatre, mučenja, gubilišta, sprava za rastezanje i tamnica, za sve zamislive zločine od početka vremena…

Neka pomisli na okeane krvi i rijeke suza koje su prolili sila i brutalnost vladara svijeta; na okrutnost, mučenje i patnju nanesene bespomoćnima, slabima i nesretnima; pa neka se onda zapita vjeruje li da je kažnjavanje dobro. Čak i kada bi nasilje moglo spriječiti zločin, brutalnost, patnja, krv i zločini vladara uzdigli su se poput planine iznad zločina slabih i nepoznatih žrtava za koje se pretvaraju da ih osvećuju. A ta okrutnost ne jenjava.

Puko je ludilo sumnjati u pravednost nekadašnjih osuda, a vjerovati u pravedne presude današnjice. Nijedna osuda nije pravedna i nijedna presuda nije ispravna. Svako nasilje i sila su okrutni, nepravedni i barbarski, i ne mogu opstati pred ljudskim sudom.“ — Clarence Darrow, Resist Not Evil

„Vlada ne može željeti da se društvo raspadne, jer bi to značilo da bi ona i vladajuća klasa ostale bez izvora iskorištavanja; niti može pustiti društvo da se održava bez službenog uplitanja, jer bi tada ljudi ubrzo shvatili da vlada služi samo odbrani vlasnika koji ih drže u gladi, pa bi požurili riješiti se i vlade i vlasnika.“ — Errico Malatesta

„Zašto narod gladuje? Zato što vladari pojedu novac kroz poreze. Zato narod gladuje. Zašto se narod buni? Zato što se vladari previše miješaju. Zato se buni. Zašto narod tako malo mari za smrt? Zato što vladari previše zahtijevaju od života. Zato narod olako shvata smrt. Kad čovjek ima malo od čega živjeti, zna da život ne treba previsoko cijeniti.“ — Lao Tzu, Tao Te Ching, pogl. 75, prijevod Gia-Fu Fenga i Jane English

„Zato svako ko želi slobodu treba razumjeti ove ključne činjenice, naime: 1. Svaki čovjek koji preda novac u ruke ‘vladi’ (kako je zovu) daje joj mač koji će upotrijebiti protiv njega, da od njega iznudi još novca i da ga podredi svojoj samovoljnoj volji. 2. Oni koji mu najprije uzmu novac bez pristanka upotrijebit će ga za daljnju pljačku i porobljavanje ako se u budućnosti usudi oduprijeti njihovim zahtjevima.“ — Lysander Spooner, No Treason

„Možemo bez straha zaključiti da revolucionarna formula ne može biti neposredno zakonodavstvo, ni neposredna vlada, ni pojednostavljena vlada, nego odsustvo vlade. Ni monarhija, ni aristokratija, pa ni sama demokratija, ukoliko podrazumijeva bilo kakvu vlast, makar djelovala u ime naroda i nazivala se narodom. Nikakav autoritet, nikakva vlada, čak ni narodna — to je revolucija. Neposredno zakonodavstvo, neposredna vlada, pojednostavljena vlada, stare su laži koje uzalud pokušavaju podmladiti. Bilo neposredno ili posredno, jednostavno ili složeno, vladati narodom uvijek znači varati narod. To je uvijek čovjek koji naređuje čovjeku, fikcija koja dokida slobodu; gruba sila koja prekida pitanja umjesto pravde, koja jedina može odgovoriti na njih; tvrdoglava ambicija koja od odanosti i lakovjernosti pravi stepenice…“ — Pierre-Joseph Proudhon, The General Idea of the Revolution in the Nineteenth Century (1851)

„Čak i kada bi odsustvo vlade zaista značilo anarhiju u negativnom smislu nereda — što je daleko od istine — ni tada nijedan anarhični nered ne bi mogao biti gori od stanja u koje je vlada dovela čovječanstvo.“ — Lav Tolstoj, Patriotism and Government

„Šta je to što nazivamo vladom? Zar je išta drugo do organizirano nasilje? Zakon ti naređuje poslušnost, a ako ne poslušaš, prisilit će te silom — sve vlade, svaki zakon i autoritet naposljetku počivaju na sili i nasilju, na kazni ili strahu od kazne.“ — Alexander Berkman

„Država svoje nasilje naziva zakonom, a nasilje pojedinca zločinom.“ — Max Stirner, The Unique and Its Own

„Nekada je zločin bio usamljen poput vapaja protesta; sada je univerzalan poput nauke. Jučer mu se sudilo; danas on određuje zakon.“ — Albert Camus, The Rebel

„Ne dovodiš u pitanje pravo vlade da ubija, oduzima imovinu i zatvara. Kad bi privatna osoba stalno činila ono što čini vlada, nazvao bi je ubicom, lopovom i nitkovom. Ali dokle god je počinjeno nasilje ‘zakonito’, odobravaš ga i pokoravaš mu se. Dakle, zapravo ti ne smeta nasilje, nego to što ga ljudi koriste ‘nezakonito’.“ — Alexander Berkman

„Zabranjeno je ubijati; zato se svi ubice kažnjavaju, osim ako ubijaju u velikom broju i uz zvuk truba.“ — Voltaire

„Biti POD VLAŠĆU znači da te posmatraju, pregledaju, uhode, usmjeravaju, podvrgavaju zakonima, broje, uređuju, upisuju, indoktriniraju, propovijedaju ti, kontroliraju, provjeravaju, procjenjuju, vrednuju, kude i naređuju ti stvorenja koja za to nemaju ni pravo, ni mudrost, ni vrlinu. Biti POD VLAŠĆU znači da pri svakom postupku i svakoj transakciji budeš zabilježen, registriran, prebrojan, oporezovan, pečatiran, izmjeren, numeriran, procijenjen, licenciran, ovlašten, opomenut, spriječen, zabranjen, preodgojen, ispravljen, kažnjen. To znači da te, pod izgovorom javne koristi i u ime općeg interesa, podvrgavaju nametima, dresiraju, deru, iskorištavaju, monopoliziraju, iznuđuju, cijede, varaju i pljačkaju; a zatim, na najmanji otpor, na prvu riječ pritužbe, potiskuju, kažnjavaju globom, kleveću, uznemiravaju, progone, zlostavljaju, tuku palicama, razoružavaju, vežu, guše, zatvaraju, sude, osuđuju, strijeljaju, deportiraju, žrtvuju, prodaju, izdaju; i povrh svega ismijavaju, izvrgavaju ruglu, preziru, vrijeđaju i sramote. To je vlast; to je njena pravda; to je njen moral.“ — Pierre-Joseph Proudhon

„Vlada je najopasnija ustanova poznata čovjeku. Kroz historiju je kršila ljudska prava više nego što bi to mogao bilo koji pojedinac ili skupina pojedinaca: ubijala je ljude, porobljavala ih, slala ih na prisilni rad i u koncentracione logore te ih redovno pljačkala otimajući plodove njihova rada. Za razliku od pojedinačnih zločinaca, vlada ima moć da hapsi i sudi; za razliku od pojedinačnih zločinaca, ona može potpuno okružiti čovjeka i obuhvatiti ga, vladati svakim vidom njegova života, tako da mu ne preostaje ništa osim odlaska iz zemlje (a u totalitarnim zemljama čak je i to zabranjeno).“ — John Hospers

Ravnoteža moći

„Zaista sam slobodan tek kada su svi ljudi, žene i muškarci, jednako slobodni. Sloboda drugih ljudi, daleko od toga da poništava ili ograničava moju slobodu, naprotiv, njen je nužni preduvjet i potvrda.“ — Mihail Bakunjin ๖

„Argument za slobodu nije argument protiv organizacije, jednog od najmoćnijih oruđa kojima se ljudski razum može služiti, nego protiv svake isključive, povlaštene, monopolističke organizacije i upotrebe prisile da se drugi spriječe da nešto urade bolje.“ — Friedrich August von Hayek

„Decentralizacija podrazumijeva autonomiju — sposobnost slobodnog djelovanja na vlastitu inicijativu. Autonomija može postojati na bilo kojem nivou — kod pojedinca, u susjedstvu, pokretu ili čitavoj regiji. Da bi bio slobodan, moraš imati kontrolu nad neposrednim okruženjem i pojedinostima svakodnevnog života; što si samodostatniji, to je tvoja autonomija sigurnija. To ne mora značiti da sve potrebe zadovoljavaš sam; može značiti i takvu međuzavisnost koja ti daje polugu u odnosu na one o kojima zavisiš. Nijedna ustanova ne smije monopolizirati pristup resursima ili društvenim odnosima. Društvu koje potiče autonomiju treba ono što bi inženjer nazvao rezervom: širok raspon mogućnosti i izbora u svakom dijelu života.“ — CrimethInc., From Democracy to Freedom

„Rast moći sve veće upravne organizacije prati slabljenje moći ostatka društva da se odupre njenom daljnjem rastu i kontroli.“ — Herbert Spencer, The Man Versus the State

„Sinergija koju mreža stvara dijeljenjem znanja jeste, u oba značenja riječi, svojstvo mreže. To je imalo revolucionarne posljedice za ravnotežu moći između mreža i hijerarhija i gotovo nezamislivo osnažilo pojedince i male grupe naspram velikih organizacija. U hijerarhiji sva komunikacija među članovima ili mjesnim čvorovima mora proći kroz ograničen broj središnjih čvorova. Od jednog člana ili mjesnog čvora do drugog prolaze samo poruke koje zadovolje mjerila onih koji upravljaju središnjim čvorovima. Samo nekoliko čvorova hijerarhije može odašiljati; otud izraz ‘jedan prema mnogima’ za opis njene strukture. Ali u raspodijeljenoj mreži svaki čvor može odašiljati, a bilo koja dva čvora mogu komunicirati izravno, bez središnjeg čvora i bez odobrenja njegovih upravitelja. Umjesto da pojedini članovi samo biraju ko će upravljati središnjim čvorovima, ‘[n]eko iznese prijedlog i svi koji se žele uključiti mogu to učiniti. Domet tog djelovanja zavisit će od toga u kojoj je mjeri prijedlog prihvaćen.’ Većinska demokratija je ‘sistem oskudice’ u kojem se ljudi takmiče za moć odlučivanja: ‘kolektiv mora birati ili jedno ili drugo, između jednog filtera i drugog, jednog predstavnika i drugog.’ U raspodijeljenoj mreži, međutim, moć odlučivanja nije ograničeni resurs. Odluka svakog pojedinca utječe samo na nju samu i ne priječi drugima da učine isto. ‘Čak i kada se većina ne bi samo protivila prijedlogu nego i djelovala protiv njega, ne bi mogla spriječiti da se prijedlog provede.’“ — Kevin Carson, The Desktop Regulatory State

„Između njih postoji obrnut odnos: snaga jednog slabost je drugog. Želimo li ojačati društvo, moramo oslabiti državu. Totalitaristi svih vrsta to shvataju; zato bez izuzetka nastoje uništiti društvene ustanove kojima ne mogu gospodariti.“ — Colin Ward, The State and Society

„Djeluju ključne asimetrije koje protivnicima države donose ogromne prednosti. Da, države imaju moćne sposobnosti nadzora, ali njima se upravlja centralno i hijerarhijski, a dostupne su samo razmjerno malom broju donekle prepoznatljivih operatera. Pokušavaju pronaći i nadzirati igle boje slame u plastu sijena od sedam milijardi ljudi. Umreženi pokreti otpora u svijetu te su igle. Igli je mnogo lakše vidjeti i prepoznati čovjeka s vilama nego njemu iglu. Igala ima mnogo više nego ljudi s vilama. A igle raspolažu vlastitim alatima — jeftinim, jednostavnim i dostupnim gotovo svakome, uključujući i spomenute operatere, ko u bilo kojem trenutku i iz bilo kojeg razloga odluči postati igla.“ — Thomas Knapp, citira Kevin Carson

„Kao prvi korak ka ostvarenju svojih ciljeva, zagovornici decentralizacije potiču raspršivanje proizvodnje. Zato podupiru produktivni dom u kojem se savremenim malim alatima i strojevima mogu proizvesti sve ili veliki dio osnovnih potreba porodice.“ — Mildred Loomis

„Stvarnost je da Zemlja više ne može izdržati ovaj napad. Ne možemo više dopustiti da se nastavi dok zagađuje zrak, vodu i hranu. [...] Zemlja nam daje život, a ne američka vlada. Zemlja nam daje život, a ne multinacionalna korporativna vlada. Zemlja nam daje život; potrebna nam je Zemlja. Moramo je imati, inače našeg života više neće biti. Zato se moramo oduprijeti onome što oni rade.“ — John Trudell, „Take Back the Earth“, govor na Dan zahvalnosti (1980)

„Kad biste najgorljivijem revolucionaru dali apsolutnu vlast, za godinu dana bio bi gori od samog cara.“ — Mihail Bakunjin

„Zacijelo tako nastaje ‘država’ na zemlji. Vjerujem da je odbačena ta fantazija prema kojoj država počinje nekakvim ‘ugovorom’. Čovjek koji može zapovijedati, koji je po prirodi ‘gospodar’, koji nastupa nasilno u djelima i gestama — kakve veze takav čovjek ima sa sklapanjem ugovora! S takvim bićima ne možemo pregovarati.“ — Friedrich Nietzsche, The Genealogy of Morals

„[…] zločinačka priroda države nije ništa novo niti nešto čemu se treba čuditi. Počela je kad se prva grabežljiva skupina ljudi okupila i osnovala državu, a trajat će dok god na svijetu postoji država, jer je ona u osnovi protivdruštvena ustanova, u osnovi zločinačka. Ideja da je država nastala kako bi služila bilo kakvoj društvenoj svrsi potpuno je nehistorijska. Nastala je iz osvajanja i otimanja — dakle iz zločina. Nastala je da održi podjelu društva na vlasničku klasu koja iskorištava i zavisnu klasu bez imovine — dakle radi zločinačke svrhe.“ — Albert Jay Nock, „The Criminality of the State“ (1939)

„Rana država, zapravo, kako ćemo vidjeti, često nije uspijevala zadržati svoje stanovništvo; epidemiološki, ekološki i politički bila je izuzetno krhka i sklona propasti ili rasparčavanju. Ako se često raspadala, to ipak nije bilo zato što nije koristila svaku prisilnu moć koju je mogla prikupiti. Dokazi o širokoj upotrebi neslobodnog rada — ratnih zarobljenika, dužničkog služenja, hramskog ropstva, tržnica robova, prisilnog preseljenja u radne kolonije, rada osuđenika i zajedničkog ropstva (naprimjer spartanskih helota) — nesumnjivi su.“ — James C. Scott, Against the Grain: A Deep History of the Earliest States (2017)

„Sve veća moć bezdušne političke birokratije, koja nadzire i čuva život čovjeka od kolijevke do groba, postavlja sve veće prepreke saradnji među ljudima. Sistem koji svakim svojim činom žrtvuje dobrobit velikih dijelova naroda, čitavih nacija, sebičnoj žudnji za moći i ekonomskim interesima malih manjina mora nužno razarati društvene veze i voditi stalnom ratu svakoga protiv svih. Taj sistem samo je utro put velikoj intelektualnoj i društvenoj reakciji koja se danas izražava u modernom fašizmu i ideji totalitarne države, nadmašujući opsjednutost moći apsolutnih monarhija prošlih stoljeća i nastojeći staviti svako područje ljudske djelatnosti pod državnu kontrolu. ‘Sve za državu; sve kroz državu; ništa bez države!’ postalo je geslo nove političke teologije: kao što je u raznim sistemima crkvene teologije Bog sve, a čovjek ništa, tako je u toj modernoj političkoj vjeri država sve, a građanin ništa. I kao što se riječima ‘Božja volja’ opravdavala volja povlaštenih kasti, tako se danas iza državne volje kriju samo sebični interesi onih koji se smatraju pozvanima da je tumače po vlastitom nahođenju i nametnu je narodu.“ — Rudolf Rocker

Spontani poredak

„Sloboda nije kći poretka nego njegova majka.“ — Pierre-Joseph Proudhon

„Ako želiš biti veliki vođa, moraš naučiti slijediti Tao. Prestani pokušavati kontrolirati. Pusti čvrste planove i pojmove i svijet će se sam urediti. Što je više zakona i ograničenja, ljudi su siromašniji. Što imaš više oružja, ljudi su manje sigurni. Što imaš više subvencija, ljudi se manje oslanjaju na sebe. Što je više pravila i propisa, više je lopova i razbojnika. Zato Učitelj kaže: Odustajem od zakona i ljudi postaju pošteni. Odustajem od ekonomskog upravljanja i ljudi postaju imućni. Odustajem od religije i ljudi postaju spokojni. Odustajem od svake želje za općim dobrom i dobro postaje uobičajeno poput trave.“ — Lao Tzu, Tao Te Ching, pogl. 57

„Temeljno načelo da se u uređivanju svojih poslova trebamo što više oslanjati na spontane snage društva, a što manje pribjegavati prisili, može se primijeniti na beskrajno mnogo načina.“ — Friedrich Hayek, The Road to Serfdom

„Ako se možemo složiti da je ekonomski problem društva uglavnom brzo prilagođavanje promjenama u posebnim okolnostima vremena i mjesta, iz toga bi slijedilo da se konačne odluke moraju prepustiti ljudima koji poznaju te okolnosti, koji neposredno znaju za važne promjene i sredstva koja su odmah dostupna da na njih odgovore.“ — Friedrich A. Hayek, The Use of Knowledge in Society

„Nužno jednostavne apstrakcije velikih birokratskih ustanova, kao što smo vidjeli, nikada ne mogu primjereno predstaviti stvarnu složenost prirodnih ili društvenih procesa. Kategorije kojima se služe pregrube su, previše statične i previše stilizirane da bi vjerno opisale svijet koji navodno predstavljaju.“ — James C. Scott, Seeing Like a State

„Što više pokušavaš kontrolirati kako ljudi misle, djeluju ili međusobno komuniciraju, bilo neposrednom silom bilo posrednijim mjerama (prijetnjama, strahom ili ‘usmjeravanjem’ kroz neki drugi oblik manipulacije poticajima), to će se sistem teže prilagođavati.“ — Andrew Kemle

„Tradicionalni argument za spontani poredak umjesto centralnog planiranja jeste da se, u uvjetima raspršenog znanja, relevantno znanje može otkriti samo decentraliziranim i evolutivnim procesom. Drugim riječima, spontani poredak može ‘[…] koristiti znanje kojim niko ne raspolaže u cjelini’.“ — F. A. Hayek, (Law, Legislation and Liberty, Volume 1: Rules and Order)

„Naivnom umu, koji poredak može zamisliti samo kao proizvod namjernog raspoređivanja, možda se čini besmislenim da se u složenim okolnostima poredak i prilagođavanje nepoznatom mogu djelotvornije postići decentralizacijom odluka i da podjela ovlasti zapravo proširuje mogućnost sveukupnog poretka. Ipak, decentralizacija zaista znači da se uzima u obzir više informacija.“ — Friedrich Hayek

„Opsežna empirijska istraživanja bilježe raznolikost okolnosti u kojima pojedinci sami rješavaju probleme zajedničkih resursa, kada su ta rješenja dugoročno održiva te kako širi institucionalni aranžmani jačaju ili slabe sposobnost pojedinaca na manjim nivoima da probleme riješe djelotvorno i održivo.“ — Elinor Ostrom, „Beyond Markets and States: Polycentric Governance of Complex Economic Systems“

„Spontani poreci nastaju iz mreža nezavisnih jednakih ljudi čije djelovanje stvara pozitivne i negativne povratne informacije koje budućim učesnicima pomažu da slijede vlastite, nezavisno zamišljene planove, čime se nastavlja proces povratnih informacija. Svaka osoba je čvor mreže, povezan povratnim informacijama, pri čemu svaki čvor može samostalno djelovati. Povratne informacije koje stvaraju svode na najmanju mjeru znanje o sistemu kao cjelini potrebno bilo kome da u njemu uspije.“ — Gus diZerega, citira Kevin Carson u The Desktop Regulatory State

„Kao sociološki pojam, stigmergija se prije svega odnosi na oblike mrežne organizacije povezane s wikijima, grupnim blogovima i ‘organizacijama bez vođe’ oblikovanim kao mreže ćelija. Kada se stigmergijska saradnja proširi računarima i digitalnim mrežama, sposobnost obrade znatno raste. Stigmergija omogućava saradnju u neograničenom obimu među pojedincima koji djeluju nezavisno.

Stigmergija nije ‘kolektivistička’ u tradicionalnom smislu, kako se taj pojam shvatao u vrijeme kada je za svaki zajednički pothvat većeg obima bila potrebna velika organizacija koja predstavlja kolektiv i upravno usklađivanje pojedinačnih napora kroz hijerarhiju. Ali ona je krajnje ostvarenje kolektivizma jer uklanja trošak usklađenog djelovanja mnogih pojedinaca. Ona je i krajnje ostvarenje individualizma jer su sva djela slobodni postupci pojedinaca, a ‘kolektiv’ je samo njihov zbir. Svaki pojedinac može slobodno osmisliti bilo koju novinu koju smatra prikladnom, bez traženja dopuštenja kolektiva, a svi je mogu slobodno prihvatiti ili odbiti. Stigmergija uklanja potrebu da pojedinac bude vezan voljom grupe i svodi jedinicu upravljanja na pojedinca, potpuno ostvarujući ideal pristanka.

Stigmergijska organizacija stvara modularne strukture od sastavnih dijelova. Takve su strukture sveprisutne jer modularnost mijenja sposobnost sistema da uči, razvija se i prilagođava. Mali broj sastavnih dijelova može se premještati i ponovno spajati u ogroman broj složenih sistema. Ako pođete od velikog broja modularnih pojedinaca, od kojih svaki može stupati u odnose s nekoliko drugih i djelovati prema jednostavnoj gramatici nekoliko pravila, u pravim okolnostima oni mogu proći kroz naglu faznu promjenu.“ — Kevin Carson, The Desktop Regulatory State ๖

„Da bismo razumjeli kako društvo može postojati bez vlade, dovoljno je nakratko pogledati šta se zaista događa u današnjem društvu. Vidjet ćemo da se i danas najvažnije zadaće obavljaju bez uplitanja vlade. Također ćemo vidjeti da se vlada upliće samo kako bi iskorištavala mase, štitila povlaštene ili, naposljetku, sasvim nepotrebno odobrila sve što je učinjeno bez njene pomoći, često uprkos njoj i protiv njenog protivljenja. Ljudi rade, razmjenjuju, uče, putuju, po izboru slijede važeća moralna i higijenska pravila; koriste napredak nauke i umjetnosti, imaju nebrojene zajedničke interese, a da nikad ne osjećaju potrebu da im iko kaže kako da se ponašaju u tim stvarima. Naprotiv, upravo ono u šta se vlada ne upliće najbolje uspijeva i izaziva najmanje sukoba, jer se nesvjesno prilagođava željama svih na način koji se pokazuje najkorisnijim i najugodnijim.“ — Errico Malatesta

„Ukidanjem te negativne moći koju čini vlada društvo će postati ono što može biti uz postojeće snage i sposobnosti. Ako postoje obrazovani ljudi koji žele širiti obrazovanje, organizirat će škole i morat će pokazati korist i zadovoljstvo koje obrazovanje pruža. A ako takvih ljudi nema, ili ih je samo nekoliko, vlada ih ne može stvoriti. Sve što može učiniti, kao što danas i čini, jeste odvući tih nekoliko ljudi od praktičnog i plodnog rada u obrazovanju i postaviti ih da odozgo upravljaju onim što se nameće uz pomoć policijskog sistema. Tako od pametnih i predanih učitelja pravi puke političare, beskorisne nametnike potpuno zaokupljene nametanjem vlastitih hirova i održavanjem na vlasti.“ — Errico Malatesta

„Ispod državnog mehanizma, u sjeni političkih ustanova, daleko od očiju državnika i svećenika, društvo polako i tiho stvara vlastiti organizam i gradi novi poredak, izraz svoje životne snage i autonomije. . . . Možemo bez straha zaključiti da revolucionarna formula ne može biti neposredno zakonodavstvo, ni neposredna vlada, ni pojednostavljena vlada, nego NIKAKVA VLADA.“ — P. J. Proudhon, 1851

„Kada omražena državna moć više ne bude prisiljavala pojedince, udruženja, komune, regije i područja da žive zajedno, oni će biti mnogo bliže povezani i tvorit će mnogo življe, stvarnije i snažnije jedinstvo od onoga koje su danas prisiljeni stvarati pod jednako tlačiteljskim i iscrpljujućim državnim jarmom.“ — Pierre-Joseph Proudhon

„Haotično odlučivanje potiče spoznaju da društvo može spontano funkcionirati kao decentralizirana mreža, dopušta sukob kao zdravu silu u životu, ohrabruje mnoštvo mjesta odlučivanja u svim trenucima života, daleko izvan formalne, muške sfere kongresa ili diktata, i dopušta da se na različitim tačkama ljudske mreže donose različite, čak i suprotstavljene odluke, uz poticanje kolektivne svijesti kako bi svi koji odlučuju mogli upotrijebiti svu svoju pamet i uskladiti se. Ljudi imaju evolucijom iskušanu sposobnost haotičnog odlučivanja na velikom nivou, a osporavaju je samo oni koji svoje sunarodnjake žele trajno držati kao djecu kako bi njima upravljali monopoliziranjem odlučivanja u jedinstvenim strukturama.“ — Peter Gelderloos, Worshiping Power

„Ili država zauvijek, koja gazi pojedinačni i mjesni život, preuzima sva područja ljudske djelatnosti i donosi svoje ratove, unutrašnje borbe za vlast i dvorske prevrate koji samo zamjenjuju jednog tiranina drugim, a na kraju takvog razvoja neizbježno dolazi … smrt! Ili uništenje država i novi život koji ponovo počinje u hiljadama središta, na načelu žive inicijative pojedinaca i grupa i njihovog slobodnog sporazuma.“ — Pjotr Kropotkin

Slobodno udruživanje

„Sada morate priznati jedno od dvoje: ili će u slobodi različita društva imati različita društvena uređenja, neka komunistička, druga sasvim suprotna, pa će među njima nužno nastati nadmetanje i rezultat pokazati koje je najbolje; ili morate ugušiti nadmetanje, uspostaviti komunizam, poreći slobodu i okrenuti leđa napretku. Svijetu, prijatelju, nisu potrebni novi načini uspostavljanja stvari, nego ukidanje ograničenja mogućnosti.“ — Voltairine de Cleyre, The Individualist and the Communist ๖

„Priznajući kao činjenicu jednaka prava svih članova na blaga nakupljena u prošlosti, ono više ne priznaje podjelu na one koji iskorištavaju i iskorištavane, vladare i podanike, one koji gospodare i one kojima se gospodari; nastoji postići sklad u svojoj sredini ne podvrgavanjem svih članova autoritetu koji se samo tobože smatra predstavnikom društva, niti nametanjem jednoličnosti, nego pozivanjem svih da razvijaju slobodnu inicijativu, slobodno djelovanje i slobodno udruživanje. Nastoji što potpunije razviti individualnost zajedno s najvišim razvojem dobrovoljnog udruživanja u svim njegovim vidovima, svim mogućim stepenima i za sve zamislive svrhe; udruženja koja se stalno mijenjaju i prilagođavaju, koja u sebi nose temelje vlastite trajnosti i neprestano poprimaju nove oblike koji najbolje odgovaraju mnogostrukim težnjama svih.“ — Peter Kropotkin

„Tako se riječ država često koristi za posebnu vrstu društva, određenu ljudsku zajednicu okupljenu na određenom području [...] Koristi se i naprosto kao sinonim za društvo. Zbog tih značenja riječi država protivnici vjeruju, ili se radije pretvaraju da vjeruju, da anarhisti žele ukinuti svaku društvenu vezu i sav zajednički rad te osuditi sve ljude na život u izolaciji [...] Zato smatramo da je bolje što rjeđe govoriti o ukidanju države, a umjesto toga koristiti jasniji i konkretniji izraz ukidanje vlade.“ — Errico Malatesta

„Sloboda nije kutija u koju ljude treba ugurati. Sloboda je prostor u kojem ljudi mogu živjeti. Ne govori vam kako će živjeti. Ona, zauvijek, kaže samo da možemo.“ — Karl Hess

„Pojedinac je istinska stvarnost života. Svemir za sebe, on ne postoji radi države, niti radi one apstrakcije koju nazivamo ‘društvom’ ili ‘nacijom’, a koja je samo skup pojedinaca.“ — Emma Goldman, „The Place of the Individual in Society“ (1940)

„Pripadam li sebi ili nekome drugome, ili nečemu drugom? Jesu li moje društvene obaveze prema mnogim neformalnim skupinama koje se preklapaju, kojima pristupam vlastitom voljom i iz kojih mogu istupiti ako želim, ili prema nekom entitetu kojem nikada nisam pristupio…“ — Colin Ward, The State and Society

„Sloboda koju želimo za sebe i druge nije apsolutna metafizička, apstraktna sloboda koja se u praksi neizbježno pretvara u tlačenje slabih; ona je stvarna, moguća sloboda, koja znači svjesno zajedništvo interesa i dobrovoljnu solidarnost.“ — Errico Malatesta

„Tako bi slobodan i jednostavan prelazak iz jednog oblika komunizma u drugi, zatim u bilo koji oblik individualizma i dalje, bio najočitija i najosnovnija stvar u zaista slobodnom društvu; a kada bi neka skupina pokušala to spriječiti i učiniti jedan sistem prevladavajućim, protiv nje bi se vodila jednako oštra borba kakvu revolucionari vode protiv današnjeg sistema.“ — Max Nettlau

„Teorija mutualizma smatra da interesima društva u cjelini najbolje služe ista sredstva koja najviše unapređuju interese pojedinca: sloboda od ograničenja dok god djelovanje pojedinca ne zadire u druge; uklanjanje svih činitelja koji umjetno ograničavaju ljudske mogućnosti; dobrovoljno organiziranje društva u udruženja prema potrebi za djelatnosti koje pojedinac ne može obaviti sam; ukratko, dobrovoljno stvaranje i uzajamna razmjena dobara u uvjetima koji isključuju posebne povlastice i monopole pod državnom zaštitom.“ — Clarence Lee Swartz, What Is Mutualism?

„Libertarijanizam se ne može nametnuti odozgo. Neuspjeh da se libertarijanizam nametne zapravo je mjera njegova uspjeha.“ — Samuel E. Konkin III

„Pošto je isprobalo sve vrste vlasti i pokušalo riješiti nerješiv problem stvaranja vlade ‘koja bi mogla prisiliti pojedinca na poslušnost, a da sama ne izmakne poslušnosti kolektivu’, čovječanstvo se sada pokušava osloboditi okova svake vlade i odgovoriti na svoje potrebe za organizacijom slobodnim sporazumijevanjem pojedinaca koji slijede iste zajedničke ciljeve.“ — Pjotr Kropotkin

Uzajamna pomoć

„Prijateljstvo se ne može proširiti toliko da proguta planetu. Ono zauvijek ostaje malo, lično, blisko, promišljeno, dobrovoljno i decentralizirano. To je njegova odlika, a ne mana. Prijateljstvo ti dopušta da se po želji povezuješ s drugima i razilaziš se s njima, uvijek zadržavajući svoju individualnost, utočište vlastitih misli i jasnu svijest o tome ko si i šta ti treba. Nalozi bezličnog šireg društva i navodnog općeg dobra ne moraju ti zamagliti um kada stvaraš prijateljstva umjesto da gradiš zajednice.“ — Against Community Building, Towards Friendship ๖

„Očigledno je da bi sve što znamo o prirodi bilo opovrgnuto kada bi ljudi bili izuzetak od tako općeg pravila: kada bi biće koje je na početku bilo tako nezaštićeno kao čovjek zaštitu i put napretka našlo ne u uzajamnoj podršci, kao druge životinje, nego u bezobzirnom nadmetanju za ličnu korist, bez obzira na interese vrste. Umu naviknutom na jedinstvo prirode takva se tvrdnja čini sasvim neodrživom. Ipak, koliko god bila nevjerovatna i filozofski neutemeljena, pristalica joj nikad nije nedostajalo. Oduvijek je bilo pisaca koji na čovječanstvo gledaju pesimistično. Poznavali su ga, manje ili više površno, iz vlastitog ograničenog iskustva; o historiji su znali ono što su im hroničari, uvijek zaokupljeni ratovima, okrutnošću i tlačenjem, o njoj ispričali, i malo više od toga; pa su zaključili da čovječanstvo nije ništa drugo nego labav skup bića uvijek spremnih da se međusobno bore, a da ih u tome sprečava samo uplitanje nekog autoriteta.“ — Pjotr Kropotkin, Mutual Aid: A Factor of Evolution

„Žao mi je, ali ne želim biti car. To nije moj posao. Ne želim nikome vladati ni ikoga osvajati. Volio bih pomoći svima, ako je moguće: Jevrejima, nejevrejima, crncima, bijelcima. Svi želimo pomagati jedni drugima. Ljudi su takvi. Želimo živjeti od sreće drugih, a ne od njihove nesreće.“ — Charlie Chaplin, završni govor u The Great Dictator (1940)

„Solidarnost je na neki način suprotnost milostinji. Milostinja je način pružanja pomoći koji učvršćuje hijerarhijski odnos među skupinama. Kada bogati daruju novac u dobrotvorne svrhe, siromašni postaju još zavisniji od njih. Ali kada se siromašni organiziraju da ravnopravno dijele sredstva, djeluju iz solidarnosti.“ — Life Without Law

„Solidarnost je, dakle, sredstvo kojim možemo steći i očuvati vlastitu slobodu. Dogovaramo se da radimo zajedno kako ne bismo morali raditi za drugoga. Kada se dogovorimo da dijelimo, proširujemo svoje mogućnosti kako bismo mogli uživati više, a ne manje. Uzajamna pomoć u mom je interesu — odnosno shvatam da mi koristi postizanje dogovora s drugima zasnovanih na uzajamnom poštovanju i društvenoj jednakosti; jer ako ja nekime gospodarim, to znači da postoje uvjeti koji omogućuju gospodarenje, pa ću vjerovatno i sam doći pod tuđu vlast.“ — An Anarchist FAQ

„Prije nego što su naša bijela braća došla da nas civiliziraju, nismo imali zatvore. Zato nismo imali ni zločince. Nismo imali brave ni ključeve, pa nije bilo ni lopova. Ako je čovjek bio toliko siromašan da nije imao konja, tipi ili pokrivač, neko mu je to dao. Bili smo previše necivilizirani da bismo lične stvari visoko cijenili. Željeli smo ih imati samo da bismo ih mogli poklanjati. Nismo imali novac, pa se njime nije mogla mjeriti čovjekova vrijednost.“ — John Fire Lame Deer, Lame Deer, Seeker of Visions

„Kakve je divne rezultate postigla ta jedinstvena snaga čovjekove individualnosti kada je ojačana saradnjom s drugim individualnostima … saradnja — za razliku od međusobnog sukoba i borbe — omogućila je opstanak i razvoj vrste … samo uzajamna pomoć i dobrovoljna saradnja … mogu stvoriti temelj slobodnog života pojedinaca i udruženja.“ — Emma Goldman, Red Emma Speaks, str. 118

„Radničko vlasništvo i potrošačke zadruge dio su tržišta; udruženja za uzajamnu pomoć i besplatne klinike dio su tržišta; to su i dobrovoljni sindikati, zajednice zasnovane na pristanku i bezbrojne druge alternative kapitalističkom statusu quo.“ — Charles Johnson, Markets Not Capitalism

„Bavljenje uzajamnom pomoći i neposrednim djelovanjem pruža solidarnost koja obnavlja društva raspršena državnim strukturama.“ — Joseph Parampathu, Creative Destruction: Rethinking Failure after the State (2021)

„Vertikalni agorizam obuhvatio bi učešće u mrežama razmjene u zajednici i njihovo stvaranje, gradsku poljoprivredu, vrtlarstvo u dvorištu, poljoprivredne tržnice, podršku alternativama policiji i decentraliziranim tehnologijama neposredne razmjene. Iako ti vertikalni koraci mogu uključivati upotrebu državnog novca (pa stoga nisu potpuno kontraekonomski), ipak su važni za osporavanje zavisnosti od države i korporativnih klasa. Drugi vertikalni koraci možda ne uključuju izravnu razmjenu novca, ali se i dalje suprotstavljaju zavisnosti. To može uključivati moralnu podršku i promicanje tehnologija koje narušavaju postojeći poredak i jačaju odnose među članovima zajednice.“ — Derrick Broze, Vertical and Horizontal Agorism

„Tako bi se razvile ‘nezavisne komune za teritorijalne skupine i široki savezi sindikata za skupine prema društvenim djelatnostima — isprepleteni i uzajamno povezani kako bi zadovoljili potrebe društva’. Njima se dodaju ‘skupine okupljene po ličnoj bliskosti — nebrojene skupine, beskrajno raznolike, trajne ili prolazne, koje nastaju prema trenutnim potrebama za sve moguće svrhe’. Te ‘tri vrste skupina’ osigurale bi ‘zadovoljenje svih društvenih potreba: potrošnje, proizvodnje i razmjene, komunikacije, higijene, obrazovanja, uzajamne zaštite od napada, uzajamne pomoći, teritorijalne odbrane; naposljetku i zadovoljenje naučnih, umjetničkih, književnih i zabavnih potreba’.“ — Pjotr Kropotkin

„Kriminalizacija siromaštva kroz policijsko uznemiravanje i gradske propise šteti nastojanjima da se pomogne raseljenim i siromašnim ljudima koji se svakog dana bore da stanu na noge. Kako bismo dalje promicali jednakost u društvu, nastavit ćemo dijeliti hranu u svojim zajednicama, gradeći solidarnost s beskućnicima i drugim organizacijama koje teže boljoj budućnosti.“ — Food Not Bombs

Nenasilje

„Naš je posao mnogim potlačenima dati nadu, a malobrojnim tlačiteljima strah; ako učinimo prvo i mnogima damo nadu, malobrojni će se njihove nade morati bojati. Inače ih ne želimo plašiti; siromašnima ne želimo osvetu nego sreću; uostalom, kakva bi se osveta mogla izvršiti za hiljade godina njihove patnje?“ — William Morris ๖

„Nenasilno djelovanje kao metoda u skladu je s ciljem nenasilnog društva. Korištenje metoda koje odražavaju cilj zove se prefiguracija: metode unaprijed nagovještavaju — drugim riječima, predviđaju ili unaprijed ostvaruju — cilj. Prefiguracija pruža obuku i iskustvo u onome čemu se teži. Pomaže stvoriti dio cilja čak i kada kampanja ne uspije. Pomaže i da napori ostanu na pravom putu. Ako je cilj društvo bez organiziranog nasilja, nenasilno djelovanje ima sve te prednosti. Daje iskustvo života bez nasilja; smanjuje nasilje ovdje i sada, čak i kad kampanje ne uspiju; i osigurava da napori idu nenasilnim putem.“ — How Nonviolence is Misrepresented

„Nasilje (fizička sila) kojim se drugome nanosi šteta, najbrutalniji oblik koji borba među ljudima može poprimiti, naročito kvari čovjeka. Po svojoj prirodi guši najbolja ljudska osjećanja i razvija sve protivdruštvene osobine: svirepost, mržnju, osvetu, duh gospodarenja i tiranije, prezir prema slabima i servilnost prema jakima. Ta štetna sklonost nastaje i kada se nasilje koristi za dobar cilj. […] I anarhisti, koji se bune protiv svakog tlačenja, bore za potpunu slobodu svakog čovjeka i zato bi se trebali instinktivno ustezati od nasilja koje prestaje biti puki otpor tlačenju i samo postaje tlačiteljsko, također mogu pasti u ponor grube sile. […]“ — Errico Malatesta, Violence as a Social Factor (1895)

„Odobravati svirepa, protivljudska osjećanja i uzdizati ih na nivo načela kao taktiku pokreta… i zlo je i kontrarevolucionarno.“ — Errico Malatesta

„Prema istraživanju Univerziteta Južne Karoline, nasilje u Americi poraslo je za 42 posto tokom Vijetnamskog rata. To jedva da iznenađuje. Naši vođe krše zakon, pa zašto ne bismo i mi? Ako vlada drugim zemljama prijeti bombom, zašto mi jedni drugima ne bismo prijetili pištoljima? Ako naši vođe siluju planetu, zašto ne i naši susjedi? Naši vođe stvaraju ozračje straha i nasilja. Zašto se onda čude kada Amerikanci ubijaju, pljačkaju i sakate jedni druge?“ — Philip Berrigan, Fighting the Lamb’s War: Skirmishes with the American Empire (1996)

„Država se održava policijskom silom protiv građana. Država začeta u nasilju i poduprta nasiljem nikada neće postići istinski mir.“ — Philip Berrigan, Fighting the Lamb’s War: Skirmishes with the American Empire (1996)

„Historijski gledano, najstrašnije stvari — rat, genocid i ropstvo — nisu proizašle iz neposlušnosti nego iz poslušnosti.“ — Howard Zinn, Declarations of Independence: Cross-Examining American Ideology

„Najveće zločine u svijetu ne čine ljudi koji krše pravila nego ljudi koji ih slijede. Ljudi koji izvršavaju naređenja bacaju bombe i masakriraju sela.“ — Banksy, Wall and Piece

„Odlučite da više ne služite i odmah ste slobodni. Ne tražim da rukama srušite tiranina, nego jednostavno da ga više ne podupirete; tada ćete vidjeti kako se, poput velikog kolosa kojem je izmaknuto postolje, ruši pod vlastitom težinom i raspada.“ — Étienne de La Boétie, Discourse on Voluntary Servitude

„Sposobnost vlade da koristi nasilje daleko nadmašuje sposobnost pobunjenika. Štaviše, nasilna pobuna često jača tlačiteljske režime koji uvjerljivo tvrde da nasilje pobunjenika zahtijeva represiju. Uporedna prednost vlade leži u nasilnom djelovanju. Nasuprot tome, uporedna prednost naroda leži u sposobnosti da uskrati saradnju, bez koje vlada gotovo ne može opstati. Zamislite koliko bi za vladu bili pogubni poreski štrajkovi, bojkoti, opći štrajkovi i široko odbijanje poslušnosti zakonu. Iako su nenasilne, te bi taktike, kada bi se primjenjivale opće i nepokolebljivo, trebale užasnuti svaku vladu. Nenasilje ima i druge prednosti. Budući da se čini manje opasnim i radikalnim od nasilja, lakše … osvaja široku podršku javnosti. Cijena učešća je niža, pa će vjerovatno učestvovati više ljudi. U nenasilnoj borbi mogu djelotvorno učestvovati i oni koji se tradicionalno ne bore, poput djece, žena i starijih. Veća je vjerovatnoća da će pridobiti protivnike i izazvati neslaganja unutar vladajuće klase. U pravilu uzrokuje mnogo manje ljudskih žrtava i materijalnih gubitaka nego nasilje. A budući da je decentraliziranije od nasilnog djelovanja, manja je vjerovatnoća da će u slučaju uspjeha stvoriti još tlačiteljskiju državu.“ — Bryan Caplan, „The Literature of Nonviolent Resistance and Civilian-Based Defense“

„Vlada uvjerava narod da mu prijeti napad druge nacije ili neprijatelja među njima i da se opasnosti može izbjeći samo ropskom poslušnošću vladi. To se najjasnije vidi tokom revolucija i diktatura, ali postoji uvijek i svugdje gdje postoji moć vlade. Svaka vlada objašnjava vlastito postojanje i opravdava svoja nasilna djela tvrdnjom da bi bez nje stanje bilo mnogo gore. Nakon što uvjeri narod da je u opasnosti, vlada ga podvrgava kontroli, a zatim ga prisiljava da napadne neku drugu naciju. Tako se u očima naroda potvrđuju vladina uvjeravanja o opasnosti napada drugih nacija.“ — Lav Tolstoj, Christianity and Patriotism (1895)

„Kad moraš pribjeći nasilju, igraš po pravilima sistema. Vlast će te izazivati — povlačiti za bradu, udarati po licu — da bi te natjerala na borbu. Jer čim postaneš nasilan, znaju kako s tobom postupati. Jedino s čim ne znaju postupati jesu nenasilje i humor.“ — John Lennon

„Ne možemo i ne želimo upotrebljavati nasilje, osim u odbrani sebe i drugih od tlačenja.“ — Errico Malatesta

„Zato gradimo mreže za odbranu zajednice, a ne vojske. Gradimo povjerenje, a ne moć. Spajamo radosnu igru i prkosnu pobunu. Ljubav pokazujemo solidarnošću, a kolektivne identitete i zemljopisnu odanost izdajemo bogohulnim djelima smjele radoznalosti, težnje i prijateljstva. Gradimo žive mreže, a ne zatvorene klike. I kada se osjećamo sami, utkane smo i utkani u šarenilo radikalizma. Svojim djelima i mislima, svojim velikim i malim otporom, gradimo nešto sasvim posebno. Zato su, koliko god bol i borbe s kojima se suočavaš bili smrtno stvarni, stvarne i naše veze. Ma koliko pokušavali, anarhizam nikada ne mogu ubiti. Zato možemo biti hrabri, čak i kad je do nade sve teže doći. Nisi sam.“ — Stigmergic Parity and Revolt

Neposredno djelovanje

„Ljudi pitaju: kakva je svrha našeg malog truda? Ne vide da moramo polagati ciglu po ciglu, koračati korak po korak. Kamenčić bačen u jezerce stvara krugove koji se šire na sve strane. Takva je svaka naša misao, riječ i djelo. Niko nema pravo sjesti i osjećati se beznadno. Previše je posla pred nama.“ — Dorothy Day ๖

„Nikada ne sumnjajte da mala skupina promišljenih, predanih građana može promijeniti svijet; zapravo, samo ga je ona ikada i mijenjala.“ — Margaret Mead

„Svijet mijenjaš svojim primjerom, a ne svojim mišljenjem.“ — Paulo Coelho

„Postoje nepravedni zakoni; hoćemo li se zadovoljiti time da ih poštujemo, hoćemo li nastojati da ih izmijenimo, poštujući ih dok ne uspijemo, ili ćemo ih odmah prekršiti? Ljudi obično pod ovakvom vladom misle da treba čekati dok ne uvjere većinu da ih promijeni. Misle da bi, ako pruže otpor, lijek bio gori od bolesti. Ali sama vlada kriva je što je lijek gori od bolesti. Ona ga takvim čini. Zašto ne predviđa reforme i ne priprema ih spremnije? Zašto ne cijeni svoju mudru manjinu? Zašto viče i opire se prije nego što je povrijeđena? Zašto ne potiče građane da budno ukazuju na njene greške i postupaju bolje nego što ona od njih traži?“ — Henry David Thoreau, Civil Disobedience

„Neposlušnost je, u očima svakoga ko je čitao historiju, čovjekova izvorna vrlina. Napredak je postignut neposlušnošću, neposlušnošću i pobunom.“ — Oscar Wilde, The Soul of Man under Socialism

„Moraju naučiti da njihova moć nije u broju glasova koje imaju, nego u sposobnosti da zaustave proizvodnju.“ — Voltairine de Cleyre, Direct Action

„Glavna uloga sindikalnih birokratija u novom poretku bila je da guše samostalne štrajkove svojih članova, guše neposredno djelovanje na radnom mjestu i ograniče radničke akcije na najavljene štrajkove prema pravilima NLRB-a.“ — Kevin Carson

„Agorizam zagovara postepeno povlačenje podrške državi kroz ono što je Konkin nazvao ‘isplativom građanskom neposlušnošću’. Prema agorizmu, oduzeti državi prihode i svrhu prenošenjem tih odgovornosti na decentralizirane ustanove najizvediviji je način postizanja slobodnih tržišta.“ — „Agorism“, Encyclopedia, opis Konkinove strategije

„Ovu preliminarnu izjavu o razlozima zbog kojih ne plaćam porez pišem unaprijed jer me vaš ured nedavno obavijestio da ću biti zatvoren zbog stalnog odbijanja da plaćam porez. Nakon hapšenja dat ću vam tačan izvještaj o svojoj zaradi do tada u 1948. godini. Svoje uvjerenje o nepravednosti vlade, koja prvenstveno postoji da bi vodila rat, iznosio sam posljednjih šest godina u izjavama vašem odjelu kad sam odbijao platiti bilo kakav porez, kao i u člancima u Catholic Workeru.“ — Ammon Hennacy

„Kad hiljadu ljudi ove godine ne bi platilo porezne račune, to ne bi bio nasilan i krvav čin; upravo bi plaćanje to bilo, jer bi državi omogućilo nasilje i prolijevanje nevine krvi. To je, zapravo, definicija mirne revolucije, ako je takva moguća. Ako me poreznik ili koji drugi javni službenik upita, kao što je jedan već učinio: ‘Ali šta da radim?’, moj odgovor glasi: ‘Ako zaista želiš nešto učiniti, daj ostavku.’ Kada podanik odbije odanost, a službenik podnese ostavku, revolucija je ostvarena. Ali čak i ako bi potekla krv — zar se neka vrsta krvi ne prolijeva kada je savjest ranjena? Kroz tu ranu istječu čovjekova istinska ljudskost i besmrtnost, i on krvari do vječne smrti. Vidim kako ta krv već teče.“ — Henry David Thoreau, Civil Disobedience

„Ako je nedostupno siromašnima, nije ni radikalno ni revolucionarno.“ — Anonimno

„Možete li zamisliti robove na plantaži kako sjede i glasaju za gospodare, trošeći snagu na kampanje i kandidate, kad bi mogli krenuti prema ‘podzemnoj željeznici’? Sigurno bi izabrali kontr ekonomsku alternativu; sigurno bi ih dr. Rothbard poticao na to, a ne da se daju zavesti da ostanu na plantaži dok ne bude izabrana Stranka abolicionističkih robovlasnika.“ — SEK III

„Nikad se ne zavaravajte da će vam bogati dopustiti da glasanjem oduzmete njihovo bogatstvo.“ — Lucy Parsons

„Nijedna velika ideja na početku ne može biti u skladu sa zakonom. Kako bi mogla biti? Zakon stoji u mjestu. Zakon je nepromjenjiv. Zakon je točak kola koji nas sve veže bez obzira na okolnosti, mjesto ili vrijeme.“ — Emma Goldman, 1917

„Najveća promjena koju moramo napraviti jeste prelazak s potrošnje na proizvodnju, makar u malom obimu, u vlastitim vrtovima. Ako to učini samo deset posto nas, bit će dovoljno za sve. Otud uzaludnost revolucionara bez vrtova, koji zavise upravo od sistema koji napadaju i proizvode riječi i metke, a ne hranu i sklonište.“ — Bill Mollison

Prozor mogućnosti

„Stvari se nikada ne mijenjaju borbom protiv postojeće stvarnosti. Da bi nešto promijenio, izgradi novi model koji postojeći čini zastarjelim.“ — Buckminster Fuller ๖

„Država nije nešto što revolucija može uništiti, nego stanje, određeni odnos među ljudima, način ljudskog ponašanja; uništavamo je stvaranjem drugih odnosa i drugačijim ponašanjem.“ — Gustav Landauer, citira Colin Ward u The State and Society

„Živimo u kapitalizmu; njegova moć djeluje neizbježno — ali tako je nekada djelovalo i božansko pravo kraljeva.“ — Ursula K. Le Guin, govor pri prijemu Nacionalne književne nagrade (2014)

„Rastopiti, potopiti i učiniti da politički ili državni sistem nestane u ekonomskom sistemu, tako što će se jedan za drugim smanjivati, pojednostavljivati, decentralizirati i ukidati svi točkovi te velike mašine koju zovemo vlada ili država.“ — Pierre-Joseph Proudhon, General Idea of the Revolution in the Nineteenth Century

„Čovječanstvo će morati napraviti veliki zaokret prema saradničkom, decentraliziranom i prilagodljivom načinu proizvodnje kako bi osiguralo svoj daljnji opstanak na ovoj planeti.“ — Eric Fleischmann

„Dvojna moć je ideja da se zametak novog svijeta mora stvarati dok se borimo protiv sadašnjeg; ‘graditi novo unutar ljuske starog’. To znači poticati radničke oblike samoupravljanja u kojima možemo vršiti svoju autonomiju i ograničavati moć šefova i vlade sve dok se ne steknu uvjeti da se suočimo s obojima i ukinemo ih. Strategija dvojne moći neposredno dovodi u pitanje ustanove moći, a istovremeno na neki način unaprijed utjelovljuje nove ustanove koje zamišljamo. Zato se ona ne samo suprotstavlja državi nego se i priprema za teške sukobe i pitanja koji će se pojaviti u revolucionarnim okolnostima.“ — Beyond Resistance

Pisci poput Jamesa Livingstona i Michela Bauwensa izričito su se oslanjali na ranije prijelaze kao uzore za prijelaz s hijerarhije na mreže. Iako naša politička kultura, i desna i lijeva, postkapitalistički prijelaz zamišlja kroz prizmu Francuske i Ruske revolucije — kao nagao, ustanički događaj koji se uglavnom poistovjećuje s preuzimanjem države — nema razloga pretpostaviti da će takav biti. Jednako tako mogao bi biti decenijama dug, razmjerno postepen proces poput propadanja Zapadnog Rimskog Carstva i feudalizma.

[…]

Kapitalistički sistem star oko pet stotina godina, poput prethodnih historijskih sistema, nije monolitna cjelina nego skup društvenih formacija koje međusobno djeluju — neke jačaju, druge slabe. Iz toga slijedi da zamjena kapitalizma ne mora uključivati dramatičan raskid koji provodi monolitno jedinstvo naprednih snaga. Kako tvrdi Eugene Holland,

zahtjev za tako radikalnim sistemskim raskidom nužan je samo ako društvo ili način proizvodnje već u početku zamišljate kao totalni sistem. […] Posmatranje njegovih elemenata kao dominantnih, preostalih i onih koji nastaju znatno poboljšava utopijske izglede, jer bi, uz negativne elemente koje treba kritikovati i odbaciti (vjerovatno sve ‘dominantne’), postojali i pozitivni elementi koje treba potvrditi (oni ‘u nastajanju’). […]

Na kraju se situacija razrješava kada snage starog poretka pokušaju — i ne uspiju — spriječiti prijelaz.

[…] sadašnji je trenutak povoljan […] jer je konstitutivna moć mnoštva sazrela toliko da putem svojih mreža komunikacije i saradnje, kroz stvaranje zajedničkog, postaje sposobna samostalno održavati alternativno demokratsko društvo. Tu pitanje vremena postaje presudno. Kada dolazi trenutak raskida? […]

Revolucionarna politika mora u kretanju mnoštva i kroz gomilanje zajedničkih i saradničkih odluka prepoznati trenutak raskida […] koji može stvoriti novi svijet.

Ali koliko god konačni raskid djelovao naglo i dramatično, on je samo vrhunac dugog prethodnog procesa ‘gradnje strukture novog društva unutar ljuske starog’.

[…]

John Holloway slično tvrdi da će postkapitalistički prijelaz biti ‘proces u međuprostorima’, poput prijelaza s feudalizma na kapitalizam.

[…]

Zajednička proizvodnja među ravnopravnima, zasnovana na zajedničkim dobrima, kao alternativa i kapitalističkoj korporaciji i državi, omogućava

neposrednu društvenu proizvodnju upotrebne vrijednosti, kroz nove životne prakse koje su najvećim dijelom izvan kontrole kapitala i uz sredstva za proizvodnju koja su u znatnoj mjeri podruštvljena. Ti novi procesi su postkapitalistički, a ne kapitalistički, u smislu da za svoje obnavljanje više ne trebaju nikakvu posebnu ulogu kapitala.

— Kevin Carson, The Desktop Regulatory State, „The Transition from Hierarchies to Networks“

„Ako se pokaže nemogućim zakonitim putem prisiliti vladajuću moć da promijeni način na koji vlada nama i ako oni koji tu moć odbacuju iz različitih razloga ne mogu ili ne žele da je sruše silom, stvaranje nezavisnog, alternativnog ili paralelnog [društva] jedino je dostojanstveno rješenje.“ — Ivan Jirous, Parallel Polis: An Inquiry, prema citatu Academy of Ideas

„Ekonomske protivustanove, nažalost, djeluju u okviru šire korporativne kapitalističke ekonomije. Takmiče se na tržištima na kojima je institucionalna kultura vodećih firmi hijerarhijska, odozgo prema dolje, pa su u velikoj opasnosti da i same usvoje tu kulturu. Zato imamo neprofitni i zadružni sektor čije se rukovodstvo ne razlikuje od kapitalističkog: prestižne plaće, gomilanje srednjih rukovodilaca, birokratska neracionalnost i ropsko pridržavanje najnovijih dogmi teorije motivacije i upravljanja. Problem pogoršava kapitalistički finansijski sistem, koji pozitivno nagrađuje (u obliku kredita) firme koje slijede pravovjerni organizacijski model (čak i kada je organiziranje odozdo mnogo djelotvornije).“ — Kevin Carson, Building the Structure of the New Society Within the Shell of the Old

„Horizontalne, umrežene komunikacijske tehnologije omogućuju dosad neviđenu brzinu faznih promjena u javnoj svijesti. Doug McAdam skovao je izraz ‘kognitivno oslobođenje’ za ‘proces u kojem ljudi iznenada i zajednički odluče da se više ne boje, da su se njihov nedavni strah ili apatija temeljili na lažima i da nema povratka starim načinima razmišljanja’. Kada kritična masa javnosti odluči da je promjena neizbježna, ona to i postaje. A uz umrežene komunikacijske tehnologije ta kritična masa može se okupiti iznenada i neočekivano.“ — Kevin Carson, The Desktop Regulatory State: The Question of Repression

„Tragična je ironija da su najsmrtonosnija masovna ubistva u ljudskoj historiji bila motivirana željom da se stvori radikalno drugačije i bolje društvo. Pokušaj projektiranja utopije korišten je za opravdavanje nekih od najstrašnijih zločina svijeta.“ — Benjamin A. Valentino

„Najradikalniji revolucionar postat će konzervativac dan nakon revolucije.“ — Hannah Arendt

„Sve moderne revolucije završile su jačanjem državne moći. Godina 1789. donosi Napoleona; 1848. Napoleona III; 1917. Staljina; italijanski nemiri dvadesetih Mussolinija; Vajmarska Republika Hitlera. Te revolucije, posebno nakon što je Prvi svjetski rat uklonio ostatke božanskog prava, i dalje su, sa sve većom smjelošću, predlagale izgradnju grada čovječanstva i istinske slobode. Sve veća svemoć države svaki je put potvrđivala tu ambiciju. Bilo bi pogrešno reći da se to moralo dogoditi. Ali moguće je ispitati kako se dogodilo; možda će iz toga proizaći pouka. Osim nekoliko objašnjenja koja nisu tema ovog eseja, čudan i zastrašujući rast moderne države može se smatrati logičnim ishodom pretjeranih tehničkih i filozofskih ambicija, tuđih istinskom duhu pobune, koje su ipak rodile revolucionarni duh našeg vremena. Proročki Marxov san i ushićena predviđanja Hegela ili Nietzschea završili su, nakon rušenja Božjeg grada, prizivanjem racionalne ili iracionalne države, koja je u oba slučaja ipak bila utemeljena na teroru.“ — Albert Camus, The Rebel

„…nemoguće je postići takvu revoluciju pomoću diktature i državne moći. Bez široke obnove koja dolazi odozdo — koju u djelo provode sami radnici i seljaci — društvena revolucija osuđena je na propast…. [M]oramo se nadati da će… biti uloženi ozbiljni napori da se unutar radničke klase — seljaka, radnika i intelektualaca — izgrade ljudi buduće revolucije, koji neće slušati naredbe odozgo nego će sami moći razraditi slobodne oblike cjelokupnog novog ekonomskog života.“ — Pjotr Kropotkin

„Zemlja je posuta ruševinama carstava koja su vjerovala da će trajati vječno.“ — Camille Paglia