Struktura poticaja Hijerarhija Državna vlast Ravnoteža moći Spontani poredak Slobodno udruživanje Uzajamna pomoć Nenasilje Izravno djelovanje Prozor prilike

Okvir za slobodan svijet

Temeljno polazište

Slobodan svijet ne može započeti gotovim nacrtom. Pokušaj da se jedan sustav osmisli za sve i potom nametne odozgo ponovno bi stvorio upravo onu strukturu koju sloboda treba prevladati.

Stoga pravo polazište nije propisani model društva, nego okvir za procjenjivanje odnosa, institucija i načina promjene.

Ovaj okvir nastoji poticati autonomiju: sposobnost da oblikujete vlastiti život, a da ne budete podvrgnuti strukturama koje drugima omogućuju da vas ugnjetavaju.

Naš je cilj strukturna jasnoća:

Što je pravi izvor svjetskih problema?

Struktura poticaja

Da bismo odgovorili, najprije moramo razumjeti strukturu poticaja.

Poticaj je svaka okolnost koja osobi ili skupini daje razlog za djelovanje.

Prvi poticaj koji vam vjerojatno pada na pamet jest novac, ali novac je samo jedan oblik. Ljude pokreću i sigurnost, pripadnost, priznanje, uzajamnost, samopoštovanje, kreativnost i suosjećanje.

Struktura poticaja je sklop nagrada, kazni, rizika, prilika i ograničenja koji usmjerava ponašanje tako što neke postupke čini korisnima, a druge skupima. Ona opisuje što sustav u praksi potiče, bez obzira na to što njegova pravila ili oni koji njime upravljaju tvrde da cijene.

Sustav nagrađivanja

Centralizirane strukture moći nagrađuju težnju za moći, novcem i kontrolom. Nerazmjerno nagrađuju one koji su najspremniji tražiti moć jer im centralizirana kontrola omogućuje veću polugu moći nad svim ostalima. ༆

Ljudi to nazivaju „korupcijom”, ali ishod nije odvojen od sustava. Sustav nagrađuje one koji iskorištavaju centraliziranu moć, dok ih institucije kojima upravljaju štite od odgovornosti.

Struktura poticaja dublji je temelj i zato je na prvom mjestu. Hijerarhija se oblikuje ondje gdje se koncentrirana moć nagrađuje, a odbijanje je skupo; zatim čuva strukturu iz koje je nastala.

Hijerarhija

Hijerarhija je piramidalna organizacija koja jednog pojedinca ili kolektivno tijelo podređuje drugome. To je organizacija po rangovima u kojoj razlike u rangu odgovaraju razinama autoriteta (tj. pravu da se zapovijeda onima ispod sebe i obvezi da se sluša one iznad sebe).

U političkom smislu hijerarhija znači društvenu strukturu zapovijedanja i poslušnosti. Prijašnje strukture poticaja stvorile su postojeće hijerarhije; hijerarhija zatim preoblikuje te poticaje kako bi se obnavljala.

Organizacija ne postaje hijerarhija samo zato što se uloge razlikuju ili traju; hijerarhija počinje kad se te uloge učvrste u autoritet i obvezu poslušnosti.

Postojeće okolnosti omogućuju hijerarhiju kada kontrola nad hranom, zemljom, sigurnošću, zaposlenjem, pravom, informacijama ili nasiljem daje jednoj strani polugu moći nad drugom.

Hijerarhija tu polugu formalizira u priznati autoritet, trajan rang, zapovijedanje i obvezu poslušnosti. Iskorištavanje može nastati kada se ta prednost učvrsti u ustaljen zahtjev za poslušnošću druge osobe.

No kad se uspostavi, hijerarhija više nije samo posljedica poticaja — postaje mehanizam koji proizvodi poticaje. Nagrađuje one koji gomilaju autoritet i pokoravaju se iz strateških razloga. Kažnjava odbijanje, odabire osobe sklone zapovijedanju i obnavlja uvjete koji opravdavaju njezin opstanak.

Razumijevanje struktura poticaja i hijerarhije razotkriva strukture moći koje vladaju našim svijetom i ugnjetavanje koje stvaraju.

Autoritet

Autoritet je društveno legitimizirano polaganje prava koje pojedincu ili instituciji daje pravo da zapovijeda, traži poslušnost i podupire zapovijedi silom.

Autoritet nije isto što i moć. Moć je sposobnost djelovanja, uvjeravanja, otpora, pomaganja ili nanošenja štete. Autoritet pretvara moć u ovlaštenje.

Stručnost može pružiti informacije, a vodstvo predložiti smjer, ali nijedno nikome ne daje pravo da vlada. Autoritet počinje kada usmjeravanje postane nadležnost, a odbijanje postane neposluh.

Autoritet ne mora neprestano primjenjivati silu jer je prijetnja već ugrađena u instituciju. Oni koji odbiju mogu izgubiti prihod, dom, status, pristup ili slobodu, a naposljetku se i suočiti s nasiljem.

Zato autoritet može izgledati miroljubivo. Zapovijed postaje normalna, poslušnost očekivana, a kazna legitimno provođenje reda.

Autoritet hijerarhiji daje društveni legitimitet i omogućuje dominaciji da traje, a da njezino nasilje ne mora biti vidljivo u svakom trenutku. ༆

Državna vlast

Državna vlast poseban je institucionalni oblik hijerarhije: centralizirana organizacija koja polaže pravo na autoritet nad cijelim stanovništvom i teritorijem, tvrdi da ima monopol na legitimno nasilje, donosi obvezujuće zakone, ubire poreze i provodi poslušnost putem sudova, policije, zatvora i vojne sile.

Argument da su ljudi previše nasilni i nepouzdani da bi živjeli bez vladara vrijedi u oba smjera. Vladari su isti pogrešivi ljudi, samo što nadziru vojske, zatvore, nadzor, oporezivanje i zakone. Koncentrirana moć ne obuzdava ono najgore u čovjeku. Daje mu veći doseg i štiti ga od odgovornosti.

Ako su ljudi opasni, odgovor nije dati malom broju njih moć, autoritet i kontrolu nad milijunima. Nepovjerenje je argument za decentralizaciju i raspodjelu moći kako nijedan pojedinac ili institucija ne bi mogli nametnuti svoju volju golemim dijelovima stanovništva.

Odabrati tko vrši autoritet nije isto što i odabrati hoćemo li mu i dalje biti podložni.

Ograničenja vladara mogu ih obuzdati, ali snagu crpe iz sposobnosti osporavanja moći, a ne iz vladareva prava na poslušnost. Ustaljeno pravo na zapovijedanje donosi opasnost: oni čija se moć osporava mogu kažnjavati odbijanje i nadzirati sredstva potrebna za otpor.

Slobodan svijet ne obećava kraj štete, sukoba ili ljudskih pogrešaka. Raspodijeljena moć nosi rizik rascjepkanosti i neuspjeha suradnje. Institucija s autoritetom ipak može koordinirati ili obuzdavati drugu moć; te su sposobnosti odvojene od autoriteta na koji polaže pravo.

Autoritet nije protuteža tim rizicima; on pojačava posljedice ljudskih pogrešaka šireći njihov doseg, namećući ih svima koji su mu podložni i štiteći odluke koje ih proizvode od korektivnih povratnih informacija.

Čak i nužna zaštita može ljude učiniti ovisnima o onome tko je pruža, a on zatim može tu ovisnost upotrijebiti za obranu prava da i dalje zapovijeda.

Dominacija se ne rješava time da se jednoj sili da zadnja riječ samo zato što može obuzdati drugu. Ograničava se osiguravanjem da nijedna sila nema zadnju riječ. Svaka sila sposobna obuzdavati druge mora i sama ostati otvorena otporu; inače protuteža postaje nova dominacija. Primijenimo li to načelo dosljedno, sama ravnoteža jest zaštita. Ustaljen zahtjev za zapovijedanjem ne stvara protutežu; on stvara asimetriju koju ravnoteža stalno mora obuzdavati.

Odbaciti autoritet znači zadržati koordinaciju i obuzdavanje bez toga da se ikome prizna ustaljen zahtjev za vlašću nad onima koji moraju snositi posljedice njegovih pogrešaka.

Ideja slobodnog svijeta često se odbacuje kao utopijska. Ipak, sadašnji sustav počiva na doista utopijskoj pretpostavci: da se pogrešive ljude može dovoljno obuzdati dok im se povjeravaju moć, autoritet i kontrola nad cijelim stanovništvom.

Problem nije samo u tome što na prijestolju trenutačno sjedi pogrešna osoba. Problem je u tome što prijestolje uopće postoji.

Oporezivanje

Prisila je uporaba sile, kazne ili uskraćivanja, ili prijetnja njima, kako bi se nekoga navelo da djeluje protiv svoje volje ili spriječilo da djeluje slobodno.

Oporezivanje je prisilno uzimanje sredstava pod prijetnjom kazne.

Državna vlast zahtijeva sredstva od ljudi bez obzira pristaju li ih dati. Odbijanje ne prekida odnos. Ono izaziva sankcije koje vlast provodi.

To razlikuje oporezivanje od dobrovoljne razmjene. Dobrovoljna razmjena zahtijeva stvarnu mogućnost odbijanja. Oporezivanje takvu mogućnost ne pruža.

Oporezivanje također odvaja odluku od troška. Vlast može trošiti sredstva a da oni koji odlučuju sami ne snose puni trošak, jer se taj trošak može rasporediti na stanovništvo koje ne može slobodno uskratiti potporu.

Rat jasno pokazuje taj mehanizam. Oni koji odobravaju rat ne financiraju osobno njegov puni trošak. Vlast izvlači sredstva od milijuna ljudi, uključujući one koji se protive samome ratu, i tako malom broju donositelja odluka dopušta da raspolažu sredstvima za nasilje bez pristanka onih koji su prisiljeni dati ih.

Vlast ne stvara ta sredstva neovisno o stanovništvu kojim upravlja. Oporezivanje joj daje stalan pristup plodovima ljudskog rada bez potrebe za stalnim pristankom. ༆

Pitanje je stoga dublje od visine poreza. Oporezivanje uspostavlja načelo da institucija može polagati pravo na dio rada druge osobe bez njezina pristanka.

Ravnoteža moći

Ravnoteža moći stanje je u kojem je moć dovoljno raspodijeljena da nijedan pojedinac ili institucija ne može nametnuti svoju volju drugima bez suočavanja sa značajnim otporom, alternativama ili troškovima.

Ravnoteža ne znači da svi posjeduju jednaku snagu, sredstva, znanje ili utjecaj. Te razlike ne moraju nestati. Pitanje je mogu li postati toliko velike da odbijanje izgubi smisao i da se te razlike učvrste kao autoritet.

Ravnoteža moći preokreće taj poticaj. Kada ljudi zadrže sposobnost odupiranja, povlačenja, reorganiziranja i zadovoljavanja potreba putem alternativa, dominaciju je teže uspostaviti i skuplje održavati.

Slobodan svijet stoga ne ovisi o tome jesu li ljudi po naravi dobri ili pouzdani. Ovisi o stvaranju uvjeta u kojima nitko nema dovoljno koncentrirane moći da vlada svima drugima. Poticaj za iskorištavanje može opstati, ali sposobnost iskorištavanja može se ograničiti moći drugih da pružaju otpor. ༆

To zahtijeva decentralizaciju i vraćanje moći pojedincima i slobodno udruženim skupinama. Autonomija i samodostatnost važne su jer ovisnost stvara polugu moći. Ako jedna institucija kontrolira životne potrepštine, sloboda da je se odbije postaje uglavnom simbolična.

Isti test vrijedi i izvan politike, uključujući privatnu kontrolu. Gospodarski odnosi mogu postati hijerarhijski kada kontrola nad zemljom, stanovanjem, zaposlenjem ili drugim potrepštinama jednoj strani daje dovoljnu polugu moći da odbijanje učini skupim i ovisnost pretvori u obvezu poslušnosti.

Samodostatnost ne znači izolaciju. Ljudi mogu ostati duboko međuovisni, a ipak imati mnogo različitih izvora hrane, energije, znanja, komunikacije, potpore i suradnje. Što više alternativa postoji, to je bilo kojoj instituciji teže postati toliko prijeko potrebnom da može zapovijedati svima ostalima.

Ravnoteža moći zato djeluje u dva smjera istodobno. Ona razgrađuje postojeću hijerarhiju smanjujući ovisnosti i koncentracije moći koje je održavaju, a opire se povratku hijerarhije održavajući moć raspodijeljenom, alternative dostupnima i odbijanje mogućim.

Nema jamstva da nove koncentracije moći nikada neće nastati. Takvo bi jamstvo zahtijevalo drugi autoritet dovoljno moćan da ga provede. Cilj je umjesto toga spriječiti da koncentracije moći postanu trajne i neizbježne.

Moć se može premještati, okupljati i raspršivati. Važno je da ostane podložna osporavanju.

Prijeko potrebna usluga ne zahtijeva nezamjenjiva vladara. Čak i ondje gdje se sama usluga ne može duplicirati, kontrola nad njom može ostati zamjenjiva ako oprema, znanje, zalihe i potpora potrebni za njezin rad ostanu dostupni neovisno o bilo kojem pojedinom pružatelju. Tako se kontrola može promijeniti bez prekida u pružanju onoga što ljudima treba.

Pouzdana zaštita zahtijeva postojanu sposobnost obrane, a ne trajno pravo na zapovijedanje. Ta sposobnost može ostati raspodijeljena među neovisnim udruženjima, tako da nijedan zaštitnik ne kontrolira potporu potrebnu za otpor njemu.

Ustaljeno pravo na zapovijedanje mijenja odnos: samo odbijanje može postati razlog za kaznu, čime zaštitnik može provoditi vlastite zahtjeve unatoč otporu. Zaštitu je teže osporavati kada zaštitnik kontrolira i sredstva kojima ga se može osporiti.

Zdrava ravnoteža moći ovisi o centrifugalnim pritiscima koji se opiru koncentraciji i dodatno ih jača. Ondje gdje alternative, natjecanje, otpor i nova udruženja ostaju održivi, suprotstavljaju se daljnjoj koncentraciji.

Postojanu ravnotežu moći jačaju obrazovanje koje širi znanje i sposobnosti, prilike koje ostavljaju alternative otvorenima i odvraćanje koje povećava cijenu dominacije. Kada izbije sukob, arbitraža, rehabilitacija, obnova i razdruživanje nude načine rješavanja štete i nesuglasica bez pretvaranja spora u osnovu trajnog autoriteta.

Svrha nije samo ograničiti dominaciju, nego osloboditi ljudski potencijal i nesalomljivu sposobnost ljudi da se opiru svođenju na poslušnost.

Slobodan svijet moguć je samo ondje gdje ravnoteža moći čuva autonomiju i sprečava bilo kojeg pojedinca ili instituciju da drugima sustavno nameće svoju volju.

Spontani poredak

Spontani poredak važna je koordinacijska sila u kojoj decentralizirani pregovori, razmjene i poduzetništvo zajedno stvaraju koordinaciju velikih razmjera bez ikakva namjernog plana ili izričitog zajedničkog nacrta društvenog ili gospodarskog razvoja, ili čak izvan dosega takva plana.

Mnogo poretka oko nas već se razvija na taj način. Nitko nije osmislio jezik kao potpun sustav. Nastao je kroz komunikaciju nebrojenih ljudi, prilagođavanje riječi, stvaranje običaja i međusobno reagiranje tijekom naraštaja. Internet se razvio kroz namjerne projekte i zajedničke protokole, no nijedan pojedinačni planer nije osmislio cjelokupan sustav u koji je izrastao.

U središtu spontanog poretka jest ravnoteža. Ravnoteža ne znači nepomično stanje. To je ravnoteža koja se neprestano mijenja dok različiti pritisci djeluju jedni na druge i sustav se prilagođava.

Prirodne, društvene i socioekonomske sustave oblikuju ti pritisci. Promjene u jednom dijelu imaju posljedice drugdje, a one izazivaju daljnje reakcije u cijelom sustavu. Oskudica, obilje, poticaji, suradnja, sukobi, potražnja i dostupne alternative guraju ponašanje u različitim smjerovima. Struktura poticaja određuje smjer te prilagodbe određujući koja se ponašanja nagrađuju, obeshrabruju ili čine skupima. Poredak nastaje iz međudjelovanja tih sila, a ne iz kontrole cjeline jednom silom.

Taj proces djeluje putem povratnih informacija. Ljudi djeluju, doživljavaju posljedice, promatraju jedni druge i prilagođavaju se. Svaka reakcija stvara nove informacije koje utječu na ono što slijedi. Ponavljanim prilagodbama lokalna međudjelovanja mogu se povezati u skladne obrasce koje nijedna osoba nije osmislila ni potpuno razumije.

Neki se neuspjesi ne mogu sigurno prepustiti pokušaju i ispravljanju jer njihove posljedice mogu postati nepovratne prije nego što povratne informacije mogu djelovati. Ti rizici zahtijevaju pripremu i koordinaciju prije neuspjeha, a ne samo prilagodbu poslije njega.

Kada se šteta može sakriti ili prebaciti na druge, povratne informacije mogu nagrađivati iskorištavanje umjesto suradnje. Spontani poredak ne stvara sam po sebi poželjne ishode; struktura poticaja oblikuje ono što nastaje.

Centralizirana kontrola ometa taj proces kada pokušava zamijeniti raspodijeljene povratne informacije propisanim ishodom. Znanje je raspršeno među ljudima koji se doista susreću s promjenjivim okolnostima; mnogo je toga lokalno, praktično i privremeno. Kako rastu razmjeri i složenost, središnja hijerarhija mora obrađivati više informacija na većim udaljenostima, pa malom broju donositelja odluka postaje sve teže odgovarati na cijeli sustav jednako uspješno kao ljudima koji neposredno djeluju u njemu.

Spontani poredak omogućuje da se složenost rješava preko mnogih povezanih točaka znanja i prilagodbe. Koordinacija nastaje iz nakupljenih odgovora samog sustava. Budući da prilagodba ne ovisi potpuno o središnjoj koordinaciji, poremećaji se mogu lokalno apsorbirati, alternative razvijati, a šira struktura nastaviti reorganizirati oko neuspjeha.

Rezultat je nastajući poredak: koordinacija velikih razmjera koju proizvodi neprekidno međudjelovanje manjih dijelova. Poredak nije nešto nametnuto sustavu. To je nešto što sustav sam proizvodi dok njegovi dijelovi reagiraju jedni na druge i kreću se prema ravnoteži koja se mijenja.

Poredak se ne može jednostavno propisati zakonom. On je ishod koji nastaje kada ljudi odabiru suradnju. Ako ih poticaji usmjeravaju prema sukobu, sam ih zakon ne može navesti na suradnju. Graditi slobodan svijet znači stvarati poticaje koji omogućuju suradnju i poredak.

Mreže

Mreža je struktura povezanih pojedinaca ili skupina koji mogu neposredno komunicirati, koordinirati se i djelovati bez usmjeravanja svake interakcije preko središnjeg autoriteta.

Hijerarhije koncentriraju informacije i odlučivanje u ograničenom broju središnjih točaka. Mreže ih raspodjeljuju. Koordinacija može rasti iz baze dok ljudi izravno reagiraju na promjenjive okolnosti, razmjenjuju informacije i organiziraju se oko praktičnih potreba.

Jedan od mehanizama koji stoje iza toga jest stigmergija: postupci ostavljaju znakove koji usmjeravaju daljnje postupke. ༆ Ljudi reagiraju na ono što su drugi već učinili, pa složena koordinacija može nastati i širiti se bez središnjeg planera koji upravlja svakim korakom.

Podanak je zato iznimno snažna struktura. Za razliku od stabla organiziranog oko središnjeg debla, podanak se širi bočno brojnim povezanim korijenima i izdancima. Grana se, ponovno povezuje, razmnožava i nastavlja rasti kada su mu dijelovi oštećeni. Nijedna pojedinačna točka ne kontrolira niti obuhvaća cjelinu.

Mreža nije decentralizirana samo zato što nema formalnu hijerarhiju; ako jedan čvor postane prijeko potreban, ovisnost može ponovno stvoriti polugu koja hijerarhiji treba. Takva ovisnost može nastati i kada se mnogi čvorovi oslanjaju na iste dobavljače, sredstva, informacije ili posrednike koji kontroliraju pristup, ili kada sama koordinacija otežava napuštanje postojeće mreže.

Razmjeri stoga mogu ponovno stvoriti ovisnost bez formalne hijerarhije; važno je ostaju li ključne funkcije podložne osporavanju i mogu li se prenijeti, preusmjeriti ili zamijeniti.

Zato stvarna promjena počinje odozdo. Promjena nametnuta odozgo ostaje ovisna o centraliziranom autoritetu koji ju je nametnuo. Promjena koja raste odozdo može se širiti brojnim neovisnim točkama, jačati njihovim vezama i postajati sve težom za preuzimanje, suzbijanje ili poništavanje.

Raspodijeljene mreže postaju otporne zahvaljujući višestrukim kapacitetima, alternativnim putovima i sposobnosti reorganizacije oko neuspjeha. Hijerarhija koncentrira neuspjeh zajedno s kontrolom. Mreže se mogu reorganizirati preko drugih veza, usporedno eksperimentirati i zaobići poremećaj.

Spontani poredak raste kroz mreže: koordinacija raste iz brojnih povezanih dijelova, dok odsutnost neophodne kontrolne točke čini cjelinu prilagodljivijom, otpornijom i težom za preuzimanje.

Slobodno udruživanje

Slobodno udruživanje isključuje nametnuto članstvo, obvezno sudjelovanje i svaki autoritet koji sprečava miran odlazak. Nijedna skupina ne može polagati pravo na nečije daljnje sudjelovanje nakon što pristanak prestane. Ljudi ostaju slobodni otići, promijeniti smjer, ponovno se povezati i stvarati alternative kako se njihove potrebe i interesi mijenjaju.

Slobodno udruživanje počinje od pojedinca. Ući u odnos, organizaciju ili zajednicu ne znači predati joj autonomiju. Pristanak mora trajati dok traje sudjelovanje; jučerašnji dogovor sutra ne može postati trajno polaganje prava na nekoga.

Odlazak nema smisla ako znači gubitak pristupa životnim potrepštinama; slobodno udruživanje ovisi o alternativama dovoljno snažnima da odbijanje bude stvarno, a ne tek formalno.

Te alternative moraju biti i dostupne kada zatrebaju: mjesto za boravak, način da se do njega stigne i skrb koja se nastavlja tijekom promjene. Zajedničke zalihe i dogovori o prihvatu ljudi mogu to omogućiti prije krize. Nitko ne bi smio sam ponovno graditi sredstva za život samo zato da odbije pružatelja usluge.

Ljudi se prirodno udružuju oko zajedničkih interesa, potreba, odnosa i ciljeva. Te sličnosti stvaraju skupine koje počivaju na stvarnoj podudarnosti, a ne nametnutom članstvu. Osoba može istodobno pripadati mnogim udruženjima, od kojih svako odražava drukčiji dio njezina života, a da nijedno ne polaže pravo na cijelu osobu.

Suglasnost ne mora biti opća. Ljudi mogu pregovarati, sklapati kompromise i mirno rješavati sukobe od slučaja do slučaja. Kada se njihovi ciljevi previše raziđu, mogu se razdvojiti. Jedno se udruženje može podijeliti na više njih, sačuvati odnose koji još funkcioniraju, napustiti one koji ne funkcioniraju i ponovno se povezati u posve novim oblicima.

Tako nastaje golem raspon mogućih uređenja. Skupine mogu nastajati, dijeliti se, preklapati, ponovno povezivati i mijenjati smjer s promjenom okolnosti. Umjesto prisiljavanja nespojivih ljudi na jednu odluku, slobodno udruživanje omogućuje da različiti odgovori postoje istodobno. ༆ Mnoštvenost nastaje iz neograničene raznolikosti ljudi i njihove sposobnosti da stvaraju različite oblike udruživanja. Pluralizam postaje strukturna posljedica slobode, a ne nešto dodijeljeno odozgo.

To mijenja i značenje zajednice. Dijeljenje teritorija ne čini stotine tisuća ili milijune neznanaca jednim smislenim društvenim tijelom. Zajednica raste iz odnosa, poznavanja, zajedničke svrhe, blizine i međusobne brige. Snažna lokalna udruženja mogu ostati blisko povezana sa širim mrežama, a da ih ne proguta jedan autoritet.

Razmjeri stoga sami po sebi ne zahtijevaju hijerarhiju. Mala se udruženja mogu povezati horizontalnim mrežama koje se preklapaju i surađivati gdje im se interesi susreću, a drugdje ostati neovisna. Informacije, sredstva, znanje i koordinacija mogu se kretati tim vezama bez prolaska kroz središnju zapovjednu strukturu.

Ne mora svaka funkcija ostati organizirana u današnjim razmjerima. Veća lokalna sposobnost može smanjiti ovisnost ljudi o koordinaciji na velike udaljenosti. Gdje šira koordinacija ostaje potrebna, mreže mogu proširiti suradnju među regijama bez pretvaranja te koordinacije u ustaljen autoritet nad uključenim ljudima.

Čak i kada svi članovi imaju pravo glasa, koordinacijsko tijelo polaže pravo na autoritet ako prisvoji opće pravo odlučivati koje mu aktivnosti neovisni ljudi i udruženja moraju podrediti.

Takve mreže ostaju otvorene jer ljudi mogu predlagati, eksperimentirati, oponašati ono što djeluje, mijenjati ga ili stvarati alternativu ne čekajući dopuštenje odozgo. Uspješni se oblici šire dobrovoljnim prihvaćanjem. Neuspješni oblici mogu nestati, a da njihov neuspjeh ne bude nametnut svima ostalima.

Sloboda odlaska pomaže spriječiti da se ti odnosi učvrste u vladavinu. Odlazak može značiti potpuno napuštanje, smanjenje sudjelovanja, promjenu partnera, stvaranje paralelnog udruženja ili jednostavno odbijanje uređenja koje više ne funkcionira. Kada odlazak znači gubitak nečega što se ne može lako zamijeniti, ili kada se osoba susreće s istom isključenošću u različitim udruženjima, sloboda također ovisi o mogućnosti osporavanja ili promjene tih uvjeta, a ne samo o odlasku. Gdje je mirno razdvajanje spriječeno, a sudjelovanje postane obvezno, udruživanje više nije slobodno.

Ljudi mogu napustiti udruženje, a da time ne izbjegnu odgovornost za štetu koju su prouzročili ili obveze koje su dobrovoljno preuzeli i na koje su se drugi razumno oslonili. Odgovornost za obvezu ne opravdava automatski prisiljavanje osobe da je ispuni. Arbitraža, obnova, razdruživanje i druge reakcije mogu riješiti prekršene obveze, a pritom ostati vezane uz konkretan spor. Odgovornost ostaje vezana uz konkretnu štetu ili obvezu; ne može postati vlasništvo nad osobom ni opća obveza poslušnosti.

Odbijanje suradnje samo po sebi ne predstavlja prisilu. Prisila nastaje kada se kontrola nad potrepštinama koristi za iznuđivanje poslušnosti ili kada se sprečava pristup drugima koji su spremni surađivati.

Od neke se štete ne može pobjeći samo razdvajanjem, osobito kada su njezine posljedice raspršene ili prebačene na ljude koji ih ne mogu jednostavno izbjeći, što slabi povratne informacije koje bi inače ograničile štetno ponašanje. Decentralizacija ne znači da svaka reakcija mora ostati lokalna; kada šteta pogađa ljude u različitim udruženjima ili regijama, pogođeni se mogu koordinirati preko granica, dogovoriti zajedničke standarde ili pratiti posljedice.

Kada razdvajanje ne može spriječiti štetu ili zaustaviti njezin nastavak, pogođeni se mogu braniti, tražiti posredovanje ili djelovati s drugima kako bi je zaustavili. Zaustavljanje zajedničke opasnosti može zahtijevati privremena ograničenja ponašanja koje druge dovodi u opasnost, čak i kada se pogođeni ne slažu i pojedinačna odgovornost nije jasna. Ograničenja i način na koji se njihovi troškovi raspoređuju među ljudima zahtijevaju zasebno opravdanje.

Tvrdnja o šteti ne rješava spor; zaštita mora ostati vezana uz zaustavljanje konkretne štete, a ne postati temelj za širu ili neograničenu kontrolu. Oni koji interveniraju ne postaju imuni na osporavanje; mogućnost preispitivanja razloga, sredstava ili nastavka intervencije ne može ovisiti samo o onima koji je provode. Neovisno osporavanje mora obuhvaćati stvarnu moć promjene neopravdanih ograničenja ili zaustavljanja intervencije kada njezino opravdanje prestane vrijediti.

Neki će problemi ostati neriješeni umjesto da nastane trajan autoritet čije jamstvo rješenja ovisi o moći da prisili sve uključene.

Slobodno udruživanje ne propisuje jednu konačnu organizaciju društva. Njegova je snaga upravo u tome što to pitanje ostavlja otvorenim. Omogućuje radikalno slobodnim i autonomnim ljudima da neprestano oblikuju vlastite odnose, stvarajući društveni poredak bezbrojnih udruženja koja se preklapaju, a ne jednu strukturu s autoritetom da ih sve obuhvati.

Uzajamna pomoć

Uzajamna pomoć je suradnja utemeljena na uzajamnosti: ljudi pomažu jedni drugima jer naši interesi ne moraju biti u sukobu. Svi imamo različite potrebe, sposobnosti, znanje, sredstva i prilike. Dijeleći ih, oboje možemo živjeti bolje nego prije.

Slobodan svijet odmiče se od odnosa u kojima je dobitak jednih gubitak drugih. Bogatstvo se stvara proizvodnjom nove vrijednosti. Suradnja može oboma donijeti više nego što bi mogli proizvesti sami, ali odnos nije doista obostrano koristan ako dobitak ovisi o prebacivanju troškova na druge. Takvi odnosi postaju lakši kako se uklanjaju prepreke ulasku i umjetna oskudica, otvarajući ljudima više načina da se brinu o sebi i drugima.

Uzajamnost jača kroz odnose koji se nastavljaju kroz vrijeme. Snažna susjedstva i zajednice rastu iz prijateljstva: ljudi se poznaju, brinu o tome što se drugima događa i dijele hranu, alat, vještine, znanje, sklonište, vrijeme i potporu. Kad ljudi više nisu stranci onima oko sebe, osoba koja zapadne u siromaštvo ili beskućništvo više nije nevidljiv problem prepušten udaljenoj instituciji. Njezine su potrebe vidljive ljudima koji je poznaju i kojima je stalo.

Ti se odnosi mogu povezati u šire mreže uzajamne pomoći, prenoseći potporu dalje od ljudi koji se već poznaju i umnožavajući ono što pojedinac ili susjedstvo mogu pružiti sami. Jedna osoba ima hranu, druga slobodnu sobu, treća može nešto popraviti, a neka druga poučavati, uzgajati, graditi, prevoziti ili njegovati. Što se ti odnosi više preklapaju, to ljudi imaju više putova do potpore i to manje itko mora ovisiti o jednoj instituciji za pristup onome što mu treba.

Uzajamnost ne zahtijeva da svatko tko prima skrb uzvrati. Osobi koja ne može sama otići ili organizirati potporu sloboda ovisi o tome da skrb ne kontrolira jedna osoba ili jedan odnos.

Pružatelji skrbi čije se uloge preklapaju i neovisni odnosi olakšavaju osporavanje zlostavljanja i nastavak skrbi kroz promjene. Kada osoba ne može dati informirani pristanak, skrb bi trebala slijediti njezine izražene želje gdje god je moguće i ostati ograničena na njezine potrebe. Ovisnost nikome ne daje vlasništvo nad osobom.

Pouzdana uzajamna pomoć zahtijeva i održavanje. Ljudi imaju razloga održavati usluge koje koriste, do kojih im je stalo ili bi im kasnije mogle trebati. Daljnje pružanje tih usluga ovisi o redovitim doprinosima u radu i sredstvima, zajedničkim zalihama i predahu za iscrpljene njegovatelje ili one koji održavaju usluge.

Skrb neće uvijek jednako opteretiti sve u isto vrijeme, no šire mreže mogu raspodijeliti te nejednake terete na više ljudi, sredstava i odnosa, umjesto da ih prepuste jednoj osobi. U nestašici vidljivost potreba i raspoloživih zaliha omogućuje ljudima pregovore o prioritetima i traženje pomoći izvan lokalne mreže. Potreba ne može stvoriti sredstva kojih nema, ali ni oskudica ne može uspostaviti pravo na poslušnost.

Uzajamna pomoć nije samopožrtvovanje. Napredujemo kada ljudi oko nas mogu napredovati. Sigurniji, zdraviji, slobodniji i sposobniji ljudi čine naše živote sigurnijima, bogatijima i slobodnijima. Pojedinačna i zajednička dobrobit jačaju jedna drugu, umjesto da stoje na suprotnim stranama jednadžbe.

Dominacija i osveta obnavljaju uvjete sukoba, a ne mira. Uzajamna pomoć odgovara na patnju brigom, ljubavlju i nadom, gradeći pritom materijalne uvjete koji smanjuju vjerojatnost njezina ponavljanja.

Mirni svijet u kojem želimo živjeti stvaramo prvim korakom njegove izgradnje: pomažemo jedni drugima sada, jačamo odnose oko sebe i činimo ih dovoljno snažnima da se nitko ne mora sam suočavati sa svijetom.

Prijateljstvo

Snažna zajednica počinje prijateljstvom, a ne apstrakcijom zajednice. Prijateljstvo je osobno, promišljeno, dobrovoljno i izravno ga oblikuju ljudi u njemu. Nijedno šire tijelo ne može polagati pravo na taj odnos samo zato što dvije osobe pripadaju istom mjestu, skupini ili cilju.

Prijateljima ne treba vanjski autoritet da propiše njihov odnos ili ih prisili na suglasnost. Sami odlučuju kako će se odnositi jedni prema drugima, gdje su im granice i kada se odnos treba promijeniti ili završiti. Sloboda udruživanja malo znači bez slobode razdruživanja.

Prijateljstvo ima i prirodnu granicu. Ne može narasti u jedan odnos koji obuhvaća sve, i to je dio njegove snage. Prijateljstva mogu ostati mala, a istodobno se preklapati i povezivati prema van, dopuštajući suradnji da se širi bez vezivanja svih u isto društveno tijelo. Šire mreže omogućuju ljudima koji nisu prijatelji da se koordiniraju bez pretvaranja tih mreža u jedno društveno tijelo.

Cilj je stjecati prijatelje, a ne graditi zajednice. ༆ Neka snažnije zajednice nastaju iz odnosa koje ljudi doista biraju.

Nenasilje

Nenasilje je poželjnija strategija za izgradnju slobodnog svijeta. Metode kojima se gradi novi svijet oblikuju navike, poticaje, organizacije i raspodjelu moći koji iz njih nastaju. Političko nasilje mijenja samu strukturu poticaja otpora, nagrađujući tajnost, zapovijedanje, prisilu i organizacije sposobne koncentrirati silu.

Političko nasilje može ojačati strukture kojima bi se trebalo suprotstaviti. Kada ljudi vide nasilje, uplaše se. Strah ih gura prema institucijama koje obećavaju zaštitu: policiji, vojsci i vlasti. Nasilje stoga može ojačati organe prisile upravo one hijerarhije koja se osporava, dati vlasti snažnije opravdanje za policijsko djelovanje, nadzor, represiju i silu te istodobno okrenuti šire stanovništvo protiv onih koji joj se suprotstavljaju.

Državna vlast već posjeduje golemu prednost u organiziranom nasilju. Kontrolira policiju, vojsku, zatvore, obavještajne sustave, oružje i logističke mreže izgrađene za provedbu njezina autoriteta. Nasilje joj dopušta da odredi uvjete sukoba i igra na svoju najveću snagu.

Nenasilje napada hijerarhiju iz drugog smjera. Izravno djelovanje, građanski neposluh, štrajkovi, odbijanje, uzajamna pomoć, samodostatnost, izgradnja zajednice, konstruktivne alternative i povlačenje sudjelovanja napadaju ovisnosti koje centraliziranim institucijama omogućuju djelovanje. Vlast ne djeluje samo silom; ovisi o stalnoj suradnji.

Nada je također politička moć. Cilj nije zastrašiti ljude kako bi ušli u borbu, nego ih nadahnuti mogućnošću mirnog i slobodnog svijeta u kojem mogu dobro živjeti, slijediti svoje snove, razvijati svoj potencijal i pomagati jedni drugima. ༆

Nada postaje stvarna kroz iskustvo. Prijateljstvo, uzajamna pomoć, autonomija, samodostatnost, vrtovi, suradnja, izravno djelovanje i djelotvorne alternative daju ljudima već sada djeliće drukčijeg života. Predfiguracija raspodjeljuje sposobnosti prije nego što centralizirani autoritet nestane. Kako ljudi postaju sve sposobniji zadovoljiti potrebe slobodnim udruživanjem, uzajamnom pomoći, neovisnim znanjem i alternativama, ovisnost o centraliziranim institucijama počinje slabjeti.

Nasilna revolucija nosi rizik da krene u suprotnom smjeru. Uništavanje postojeće vlasti ne uništava nužno strukturu koncentrirane moći. Naoružane organizacije koncentriraju oružje, tajnost, zapovijedanje, obavještajne podatke, logistiku i operativnu sposobnost. Ako se postojeća vlast sruši prije nego što su moć i sposobnosti raspodijeljene, organizacija najsposobnija za nasilje u položaju je da popuni nastali vakuum moći. Vladar se promijeni, a struktura ostane spremna za preuzimanje.

Nenasilje ne znači pacifizam ni odricanje od samoobrane. Obrambena sila može biti nužna kada se neposredna šteta ne može drukčije zaustaviti. Svrha je zaustaviti dominaciju, a ne učiniti silu organizacijskim načelom oslobođenja. Nasilje ostaje posljednje sredstvo.

Sposobnost samoobrane može trajati dok njezina uporaba ostaje obrambena i privremena. Ravnoteža moći održava obrambenu sposobnost raspodijeljenom i podložnom osporavanju, a slobodno udruživanje sprečava da privremena sila postane trajna struktura autoriteta.

Dugotrajne prijetnje zahtijevaju pripremu, pouzdane zalihe, razmjenu informacija i koordinaciju među udruženjima. Ljudi mogu povjeriti pojedine obrambene zadatke iskusnima, a pritom zadržati njihove uloge ograničenima na funkciju i otvorenima osporavanju. Opasnost je u obrani osobito velika jer sama obrambena sposobnost može postati nova koncentracija moći. Ta je razlika stvarna samo dok oružje, zalihe i vanjska potpora ostaju izvan isključive kontrole bilo koje pojedine skupine.

Raspodijeljena obrana nosi još jednu opasnost: pripreme jednog udruženja mogu uznemiriti drugo, čija reakcija zatim djeluje kao potvrda strahova prvoga. Gdje je moguće, izravan kontakt, neovisna provjera zabrinjavajućih tvrdnji i uzajamna ograničenja mobilizacije mogu objema stranama dati načine da se povuku bez odricanja od sposobnosti obrane.

Koordinacija u hitnim okolnostima mora ostati ograničena na zadatak i otvorena osporavanju. Raspodijeljena obrana ipak može biti poražena; ni centralizirano zapovijedanje ne jamči opstanak.

Sloboda ne bi smjela doći tek nakon borbe. Trebala bi se prepoznavati u načinu na koji se borba vodi.

Pravilo 3,5 %

Sustavna promjena ne zahtijeva da cijelo stanovništvo ustane odjednom.

Istraživanje Erice Chenoweth i Marije Stephan pokazalo je da su velike nenasilne kampanje za promjenu režima, neovisnost ili kraj okupacije između 1900. i 2006. uspijevale više nego dvostruko češće od nasilnih kampanja.

Pravilo 3,5 % kasnije je proizašlo iz tog istraživanja: u izvornom skupu podataka nijedna nenasilna kampanja nije propala nakon što je na vrhuncu aktivno mobilizirala najmanje 3,5 % stanovništva.

Vlast ne djeluje samo putem policije i vojne sile. Ovisi o tome da ljudi diljem društva nastavljaju raditi, slušati, izvršavati zapovijedi, premještati sredstva, održavati infrastrukturu i prihvaćati njezin autoritet. Vlast ovisi o suradnji mnogo više ljudi nego što je onih koji doista vladaju.

Aktivni sudionici samo su dio tog pritiska. Kako se sudjelovanje i odbijanje šire, suradnja postaje manje pouzdana. Radnici prestaju surađivati. Zapovijedi se ne provode. Pristaše prelaze na drugu stranu. Ljudi unutar institucija prestaju provoditi upute. Institucije počinju zakazivati. Ravnoteža moći mijenja se jer struktura gubi ljudsku suradnju potrebnu za vlastito održavanje.

Nenasilni pokreti mogu privući mnogo širi krug sudionika jer otpor ne zahtijeva da svatko postane vojnik. Ljudi mogu štrajkati, bojkotirati, odbijati, povući potporu, osiguravati sredstva, pružati drugima sklonište ili jednostavno prestati surađivati.

Kasnija istraživanja pokazala su da su nenasilne kampanje nakon 2010. postale manje uspješne. Chenoweth upućuje i na to da su vlasti prilagodile svoje protustrategije i na sve veće oslanjanje pokreta na brzu mobilizaciju bez organizacije, strategije i izdržljivosti potrebnih za održavanje pritiska. Mobilizacija može otvoriti prozor, no bez trajne organizacije i praktične sposobnosti iza nje taj se prozor može zatvoriti prije nego što se izgrade uvjeti za trajnu promjenu.

Pravilo 3,5 % nije zakon ni zajamčeni prag. Većina uspješnih nenasilnih pokreta nikada nije dosegnula 3,5 %, a kasnije je istraživanje otkrilo prividnu iznimku. To je povijesni obrazac, a ne formula uspjeha.

Pouka pravila 3,5 % nije da točno 3,5 % stanovništva može prisiliti bilo koju vlast na predaju.

Pouka je da preobrazba ne zahtijeva jednoglasno buđenje.

Izravno djelovanje

Izravno djelovanje znači djelovati izravno na problem umjesto tražiti od autoriteta da ga riješi umjesto nas. Traženje reforme preko autoriteta prepušta promjenu vrhu. Izravno djelovanje zadržava inicijativu kod ljudi kojih se problem tiče.

Ono što vidimo nije samo korupcija. Sustav slijedi poticaje i koncentracije moći ugrađene u njega. Zamjena predstavnika može promijeniti odluke, ali ostavlja mehanizam autoriteta netaknutim. Predstavnička politika pokapa uzrok i posljedicu pod slojevima birokracije: ljudi djeluju, a zatim čekaju da institucije odluče što će se dogoditi. Izravno djelovanje stvara promjenu ovdje i sada. Ljudi vide rezultat, iskušavaju ga i grade dalje.

Izravno djelovanje ne traži dopuštenje. Ljudi ne trebaju odobrenje odozgo za suradnju, rješavanje problema, povlačenje potpore ili stvaranje alternativa. Promjena može početi gdje ljudi već mogu djelovati, a zatim se širiti iz baze kako drugi prihvaćaju ono što djeluje.

Baza ima moć jer hijerarhija ne može djelovati sama od sebe. Štrajk odmah razotkriva tu ovisnost. Opći štrajk može odjednom zaustaviti velike dijelove mehanizma. Divlji štrajk pokazuje da radnici mogu kolektivno koristiti moć ne čekajući odobrenje institucija koje ih predstavljaju.

Izravno djelovanje pretvara tu ovisnost u polugu. Razlika je između suprotstavljanja strukturi i uklanjanja nečega što joj treba za djelovanje. Odbijanje i povlačenje mijenjaju sam odnos.

Izravno djelovanje gradi alternative zbog kojih je hijerarhija manje potrebna. Uzajamna pomoć, samodostatnost, neovisna razmjena, zadruge i paralelne institucije osnažuju ljude da izravnije zadovoljavaju svoje potrebe.

Dvije strane jačaju jedna drugu. Zaustavite mehanizam dok gradite alternative. Otpor smanjuje sposobnost hijerarhije. Izgradnja smanjuje ovisnost o hijerarhiji.

Ljudi mogu uskratiti poslušnost, a istodobno održavati nužan rad izravnom suradnjom s onima koji o njemu ovise. Privremeni poremećaj može stvoriti polugu, no ostaje pitanje tko snosi trošak. Kada ta poluga ovisi o uskraćivanju usluga ljudima koji imaju malo kontrole nad strukturom koja se osporava, otpor prebacuje cijenu svojeg pritiska na njih. Dugotrajno povlačenje iz nužnih funkcija zahtijeva zamjenske putove ili neprekinut pristup. Otpor koji izgladnjuje vlastite alternative jača zahtjev za obnovljenim zapovijedanjem.

Izgradnja može stvarati i vlastite pritiske. Kada ljudi postanu ovisni o nečemu izgrađenom, oni koji to održavaju imaju više toga za izgubiti zbog poremećaja i mogu postati oprezniji prema sukobu. Otpor pak može ugroziti alternative koje ljudi nastoje očuvati. Napetost se smanjuje kada alternative mogu preživjeti poremećaje zahvaljujući višestrukim kapacitetima i drugim putovima, a otpor uklanja ono što hijerarhiji treba ne uništavajući sposobnosti na koje se ljudi oslanjaju.

Izravno djelovanje postaje predfiguracija jer ljudi grade slobodan svijet kroz odnose i institucije koje stvaraju sada, umjesto da slobodu odgađaju do neke buduće pobjede.

Nijedan pojedini čin ne mora preobraziti cijeli sustav. ༆ Svaki uspješan čin može nešto riješiti sada, povećati autonomiju i omogućiti daljnje djelovanje. Kako se te sposobnosti povezuju i rastu iz baze, mijenjaju ravnotežu moći.

Vrt

Slobodan svijet ne mora početi svugdje odjednom. Počinje gdje ljudi ponovno stječu sposobnost da se brinu o sebi i drugima. Uzgajajte hranu. Naučite korisne vještine. Dijelite alat. Radite s ljudima kojima vjerujete. Podržite lokalne proizvođače i zadruge. Počnite nečim korisnim što može opstati i širiti se.

Vrt je istodobno doslovan i strukturan. Vrt pretvara zemlju, znanje, rad i suradnju u nešto što ljudi mogu izravno koristiti. Zajednička radionica daje im mjesto za izradu i popravak onoga što trebaju. Tržnice proizvođača povezuju uzgajivače i kupce izravnom razmjenom. Svaka od njih skraćuje put između potrebe i ljudi koji je mogu zadovoljiti.

Poanta nije u nekom određenom gospodarskom modelu.

Samodostatnost jača suradnjom, a ne izolacijom. Jedna osoba ne može učiniti sve, niti bi to trebalo biti potrebno. Ljudi razvijaju različite vještine, dijele rad, razmjenjuju ono što proizvode i pomažu ondje gdje su najsposobniji. Kako se vrtovi povezuju s kuhinjama, radionicama, zadrugama, lokalnim proizvođačima i uslugama u susjedstvu, izdvojeni projekti počinju stvarati širu mrežu praktične neovisnosti. Što više znanja, alata i proizvodnih sposobnosti ljudi sami imaju, to više izbora imaju u odnosima o kojima ovise njihovi životi.

Gradite lokalno. Upoznajte susjede. Steknite prijatelje radeći zajedno korisne stvari. Ljudi mogu vidjeti što nedostaje, što stalno zakazuje i što drugima stvarno treba. Probleme je lakše rješavati kada oni koji ih doživljavaju mogu izravno razgovarati s onima koji mogu pomoći.

Ti odnosi mogu rasti prema van bez rasta prema gore. Različite skupine mogu se specijalizirati i ostati autonomne, povezujući se neposredno ondje gdje im suradnja koristi. Nijedna organizacija ne mora pružati sve niti kontrolirati cjelinu. Gusto polje udruženja koja se preklapaju jača zbog svojih razlika: mnogo vještina, odnosa, izvora i načina za zaobilaženje neuspjeha.

Nije važno naziva li se nešto alternativom. Alternative imaju vlastite strukture poticaja, pa vrijedi isto pitanje: što u praksi potiču? Zadruga koja ponovno stvara zapovijedanje malo je toga promijenila. Test je praktičan: mogu li ljudi promijeniti način rada, odbiti njegove uvjete ili otići a da ne izgube jedinu mogućnost zadovoljenja osnovne potrebe?

Vrt ovisan o jednom izvoru vode ili radionica ovisna o znanju jedne osobe ostaju ranjivi upravo zbog te ovisnosti. Vještine koje se mogu poučiti, postupci koji se mogu ponoviti, zajednički alat i zalihe iz više izvora održavaju koristan rad, a da pritom nitko ne postane prijeko potreban.

Potpuno odvajanje od postojećeg svijeta nije potrebno. Počnite onim što se može približiti izravnim odnosima: jednim izvorom hrane, jednom vještinom, jednim alatom, jednom uslugom, jednim zadružnim projektom, jednim snažnijim prijateljstvom. Svaki je prijenos malen, ali ostavlja nešto na čemu idući može graditi. S vremenom izdvojeni projekti postaju mreže, mreže postaju otporne, a ovisnost se počinje raspršivati.

Vrtu ne treba dopuštenje da postane šuma. Raste gdje ima prostora, grana se gdje uvjeti dopuštaju, povezuje se s onim što već živi i stvara sjeme daljnjeg rasta. Gradite slobodan svijet na isti način: lokalno, izravno, mirno i iz baze prema van.

Prozor prilike

Slobodan svijet gradi se prije revolucionarnog trenutka, a ne poslije njega.

Uklanjanje ljudi koji kontroliraju centralizirane institucije ne raspodjeljuje sposobnosti koje su te institucije nekoć kontrolirale. Hranu i dalje treba prevoziti. Ljudi i dalje trebaju čistu vodu, lijekove, sklonište, komunikaciju, prijevoz, zaštitu i načine rješavanja sukoba. Ako te sposobnosti ostanu koncentrirane, onaj tko ih najbrže obnovi naslijedit će golemu moć.

Presudan rad stoga se odvija prije prividne prekretnice.

Slobodno se društvo postupno razvija kroz odnose, vještine, institucije i infrastrukturu koji već djeluju izvan središnjeg zapovijedanja. Mreže uzajamne pomoći, lokalni prehrambeni sustavi, zadruge, neovisna komunikacija, raspodijeljena energija, mogućnosti popravka, otvoreno znanje, mreže skrbi, rješavanje sukoba i decentralizirana samoobrana prenose praktične sposobnosti iz centraliziranih institucija u ruke ljudi koji ovise o tim sposobnostima.

To je strateško značenje predfiguracije: graditi novo unutar ljuske staroga. Vidljiv raskid može stići naglo. Sposobnost da ga se preživi razvija se polako.

Prijelaz ne zahtijeva jedan čist prekid. Stare institucije mogu ostati dominantne dok se pokraj njih razvijaju novi odnosi. Neke se funkcije mogu brzo decentralizirati, a druge ostati centralizirane mnogo dulje. Ljudi i dalje mogu koristiti prilike unutar postojećih struktura kada to povećava njihovu praktičnu autonomiju ili sposobnost organiziranja izvan njih. Te se prilike mogu iskoristiti, a da se postojeća struktura ne pretvori u sredstvo preobrazbe. Svijet koji nastaje u početku će biti djelomičan, kompromitiran i isprepleten s onim koji zamjenjuje.

Ako alternativa ovisi o istim centraliziranim institucijama koje bi trebala zamijeniti, može biti apsorbirana bez promjene ravnoteže moći.

Alternativa može pružati nešto potrebno ljudima, a ipak ovisiti o zemlji, zalihama, infrastrukturi ili drugim sredstvima koja kontrolira stara struktura. Takav aranžman staru strukturu oslobađa dijela tereta, a ostavlja joj velik dio poluge koju stvara ta ovisnost. Preuzeti funkciju nije isto što i zamijeniti ovisnost; ravnoteža se mijenja tek kada ljudi steknu veću sposobnost nastaviti bez kontrole stare strukture nad onim na što se oslanjaju.

Alternative se mogu suočiti sa suzbijanjem kada postanu sposobne zamijeniti centralizirane funkcije. Kako smanjuju ovisnost o centraliziranim institucijama, te institucije mogu dobiti i snažnije poticaje da ih obuzdaju. Ondje gdje represija još može prekinuti svaki izvor opskrbe, samo raspršivanje nije zaštita. Zajedničko znanje i potpora među neovisnim mrežama omogućuju nastavak rada kada se izgubi mjesto ili organizacija, tako da nijedna pojedinačna struktura svojim uklanjanjem ne može uništiti alternativu.

Predfiguracija gradi sigurnosnu mrežu koja sprečava da slom institucija postane društveni slom.

Cilj nije stvoriti jednu čistu enklavu izvan društva. Cilj je umnožiti mjesta na kojima ljudi mogu rješavati probleme drukčijim odnosima, povezati ta mjesta vodoravno i postupno prenijeti više svakodnevice u njih. Svaka ovisnost zamijenjena dobrovoljnom alternativom slabi polugu starog sustava. ༆ Svaki odnos uzajamne potpore povećava sposobnost ljudi da odbiju.

Prijelaz može biti postupan u izgradnji, a brz u posljedicama.

Prozor prilike otvara se kada centralizirane institucije izgube dovoljno sposobnosti ili legitimiteta da uređenja koja su se nekoć smatrala trajnim postanu predmet pregovora. To ne zahtijeva potpuni slom civilizacije. Pukne opskrbni lanac. Vlast izgubi legitimitet. Tvrtka napusti grad. Elektroenergetska mreža zakaže. Valuta postane nepouzdana. Štrajk zaustavi uobičajene usluge. Monopol više ne može pružiti ono o čemu ljudi ovise. Centralizirani sustavi zakazuju nejednako, ovisno o mjestu, sektoru i funkciji.

Svaki neuspjeh otvara prostor u kojem alternative mogu preuzeti dio onoga što stara struktura više ne može pružiti.

Ti se prostori mogu otvarati više puta. Paralelne institucije razvijaju se tijekom razdoblja relativne stabilnosti. Centralizirani sustav oslabi. Postojeće alternative preuzmu neke njegove funkcije. Te se alternative stabiliziraju, uče, povezuju i u sljedeću krizu ulaze sposobnije nego prije. Stara hijerarhija može preživjeti, ali svaki ciklus ljude može učiniti manje ovisnima o njoj.

To nije strategija čekanja sloma. To je priprema za okolnosti koje nitko ne može pouzdano predvidjeti.

Kada centralizirane institucije oslabe, sloboda se ne pojavljuje automatski. Kriza stvara strah, oskudicu, neizvjesnost i potrebu za pouzdanim poretkom. Ti uvjeti mogu ojačati uzajamnu pomoć, ali i fašizam, militarizam, organizirani kriminal, vjerski autoritarizam ili novu vlast koja obećava vratiti stabilnost.

Vakuum moći znači potrebu za funkcijama koje se više ne pružaju pouzdano. Što će ga popuniti ovisi o tome tko može zadovoljiti te potrebe.

Tko može osigurati hranu, lijekove, komunikaciju, prijevoz, zaštitu i djelotvornu infrastrukturu, stječe golem utjecaj. Ako te sposobnosti imaju samo autoritarne organizacije, uplašeni ljudi mogu prihvatiti zapovijedi jer se hijerarhija čini jedinom strukturom koja još funkcionira.

Zato je predfiguracija također priprema protiv autoritarnog nasljeđivanja vlasti. Paralelne institucije razvijene prije krize ljudima daju drugo mjesto kojem se mogu okrenuti. Raspodijeljene vještine, postojeći odnosi, djelotvorne mreže i iskustvo suradnje bez zapovijedanja smanjuju vakuum koji bi slom centraliziranog sustava inače stvorio.

Bez tih alternativa slom ne ukida ovisnost. Pojačava je.

Alternative također moraju djelovati. Ako sudjelovanje zahtijeva slobodno vrijeme, novac ili sigurnost, najteže je onima koji su već pod najvećim pritiskom. Većina ljudi neće prije sudjelovanja prihvatiti cijelu filozofiju. Mogu se pridružiti zato što je hrana pristupačna, skrb za djecu pouzdana, susjedstvo sigurnije, radionica za popravke štedi novac ili ih uključeni ljudi tretiraju dostojanstveno. Slobodno udruživanje, uzajamna pomoć i spontani poredak snažniji su argumenti kada ih ljudi mogu izravno iskusiti.

Mjerilo je praktično: zadovoljava li alternativa stvarnu potrebu, a pritom povećava autonomiju i raspodjeljuje sposobnosti?

Projekt koji ne može djelovati pod pritiskom neće pomoći ljudima da prebrode krizu. Projekt koji funkcionira koncentriranjem kontrole može jednostavno postati nova hijerarhija. Alternativa djeluje samo kada njezine metode čuvaju autonomiju i slobodno udruživanje.

Testirajte zamjenu prije nego što se na nju oslonite: može li se i dalje osiguravati sve potrebno kada prestane financiranje, dobavljač zakaže ili ključni ljudi odu? Obični kvarovi i stvarni prijenosi pokazuju što još ovisi o centraliziranim institucijama. Nagli slom može stići prije nego što se taj posao dovoljno dovrši. Tada očuvanje zaliha, održavanja i skrbi ima prednost pred proglašenjem neovisnosti; privremena ovisnost ne stvara trajno pravo na zapovijedanje.

Ti se procesi odvijaju istodobno: gradite sposobnosti koje sada zadovoljavaju potrebe, koristeći ih pritom za smanjenje ovisnosti o dominaciji. Bez izgradnje otpor može ostaviti vakuum. Bez otpora alternative se mogu zadržati unutar postojećeg sustava.

Cilj je postupno učiniti centralizirane institucije manje potrebnima.

Funkcije se mogu seliti jedna po jedna. Znanje može izbjeći centraliziranu kontrolu. Privremena uzajamna pomoć može postati trajna društvena infrastruktura. Neformalni putovi opskrbe mogu postati postojane mreže. Zajednice mogu sačuvati uređenja koja su funkcionirala u hitnim okolnostima. Čak i neuspjeli projekti mogu ostaviti vještine, odnose, alate i znanje koji sljedeći pokušaj čine snažnijim.

Ono što su ljudi dosad izgradili ne određuje granice onoga što mogu izgraditi. Oslobađanje ljudske domišljatosti potiče inovacije i približava ono što se nekad činilo nemogućim.

Uspjeh možda neće doći kao pad vlasti ili podizanje zastave nad njezinim zgradama. Može se pojaviti kao dugotrajno opadanje važnosti centraliziranih institucija dok se njihove korisne funkcije sele drugamo.

Presudna pobjeda nije preuzimanje mehanizma.

To je učiniti mehanizam nepotrebnim.

Neizvjesno je kada će nastupiti sljedeća velika prilika. Sustavi mogu preživjeti nestabilnost, apsorbirati otpor, promijeniti vodstvo, prebaciti troškove, reformirati se ili suzbijati. Strategija koja ovisi o predviđanju sloma krhka je.

Predfiguracija ne zahtijeva predviđanje. Ako postojeći sustav opstane, neovisni odnosi i sposobnosti već sada poboljšavaju život. Ako postupno propada, alternative mogu preuzeti funkcije koje napušta. Ako krize dolaze više puta, svaka takva prilika može ojačati paralelno društvo. Ako nastupi veći raskid, mreže koje već raspolažu zalihama, vještinama i djelotvornim odnosima daju ljudima alternative koje mogu spriječiti da nastali vakuum popuni neki drugi centralizirani autoritet.

Prozor prilike stoga nije nešto što treba čekati.

To je nešto čemu se približavamo izgradnjom.

Slobodan svijet raste dok se hijerarhija još čini trajnom. Svaki vrt, prijateljstvo, zadruga, vještina, mreža, čin uzajamne pomoći i neovisan izvor praktične sposobnosti stvara još jedno mjesto s kojeg ljudi mogu djelovati ne čekajući dopuštenje. Kako se alternative povezuju, ovisnost se raspršuje i oblikuje ravnoteža moći.

Kada se sljedeći prozor otvori, sloboda ne mora početi ni iz čega.

Slobodan svijet će čekati.

Vox Libera

Temeljno polazište

„Ništa nije opasnije od dogmatskog pogleda na svijet — ništa više ne ograničava, ne zasljepljuje za inovacije niti razara otvorenost prema novome.” — Stephen Jay Gould

„Važno je ukinuti nesvjesni dogmatizam zbog kojega ljudi misle da je njihov način gledanja na stvarnost jedini razuman način gledanja na svijet. Moj je cilj pokušati ljude dovesti u stanje općeg agnosticizma, ne samo agnosticizma u vezi s Bogom, nego u vezi sa svime. Tko može gledati stvari samo kroz vlastiti sustav vjerovanja, osuđen je postati gotovo gluh, nijem i slijep. Ljude je moguće vidjeti tek kad je čovjek sposoban vidjeti svijet kako ga oni vide. To je gerilska ontologija — razgradnja pogleda kroz jedan model i pružanje ljudima perspektive više modela.” — Robert Anton Wilson, intervju „Searching for Cosmic Intelligence” s Jeffreyjem Elliotom (1980)

„Određene pojmove i ideje moguće je prepoznati kao ‘antipojmove’. To su pojmovi koji nam zapravo zamagljuju razumijevanje umjesto da ga olakšavaju, pa nam otežavaju razumjeti druge valjane pojmove. Važna kategorija antipojmova jest ono što se naziva ‘paketom’, odnosno svaki pojam čije značenje skriva prešutnu pretpostavku da određene stvari idu zajedno, iako u stvarnosti nije tako.” — Roderick T. Long

„Drugim riječima, ne postoji jedan jedini obrazac. Jedina je stalna pojava upravo činjenica promjene i posljedična svijest o različitim društvenim mogućnostima.” — David Graeber i David Wengrow, The Dawn of Everything

Struktura poticaja

„Čovjek se, kao i sva živa bića, prilagođava uvjetima u kojima živi, navikava na njih i nasljeđivanjem prenosi stečene navike. Tako je, rođen i odrastao u ropstvu, potomak dugog niza robova, čovjek kada je počeo misliti vjerovao da je ropstvo bitan uvjet života; sloboda mu se činila nemogućom.” — Errico Malatesta

„Teško je čovjeka navesti da nešto razumije kada njegova plaća ovisi o tome da to ne razumije!” — Upton Sinclair, I, Candidate for Governor: And How I Got Licked (1935)

„Dosad smo analizirali poticaje kroz teoriju javnog izbora, koja pretpostavlja da su ljudi u političkoj areni u osnovi jednaki onima izvan nje. No ta je pretpostavka možda naposljetku previše optimistična prema politici. Institucionalni filtri politike u konačnici odabiru one kojima su položaji moći privlačni. Pristojni, čovječni ljudi ne žele raditi kao nadzornici na plantaži robova. Iz istog razloga oni koji karijeru provedu kao zatvorski čuvari, policajci, tužitelji, granični službenici, generali i predsjednici obično su oni kojima je ugodno proizvoljno koristiti moć i nasilni autoritet nad drugima. Čak i ako ljudi s načelima neko vrijeme zauzimaju te položaje, vjerojatno će ih brzo zamijeniti ambiciozni ljudi spremni savijati moral da bi stekli i zadržali moć. Tako sustavi moći stvaraju institucionalne filtre i učinke odabira s jednom jednostavnom i pogubnom posljedicom: najgori dolaze na vrh.” — Nathan Goodman, Abolition: An Economist’s Perspective ๖

„Radnike danas sputava niz propisa, poreza, zakona o intelektualnom vlasništvu i poslovnih subvencija koji u konačnici otežavaju mogućim alternativnim poslodavcima ulazak na tržište i otežavaju samozapošljavanje.” — Sheldon Richman

„U stvarnosti kapitalistički sustav određuje strukturna prisutnost monopola koje odobrava država.” — Eric Fleischmann

„Nadalje, monopol vlasti nad sredstvom razmjene jest moć da se dug umjesto solventnosti koristi kao sredstvo kredita radi olakšavanja razmjene te da se pomoću tog monopola razmjene sprečavaju dok se najprije ne zadovolje povlaštena potraživanja.” — Dyer D. Lum

„Danas nitko ne vidi, ili ne želi vidjeti, da se porobljavanje većine ljudi u naše doba temelji na novčanim porezima na zemlju i drugo, koje vlast ubire od podanika.” — Lav Tolstoj, What Shall We Do?, poglavlje XX

„Stalnom inflacijom vlasti mogu potajno i neprimjetno oduzeti znatan dio bogatstva svojih građana. Na taj način ne oduzimaju samo bogatstvo, nego ga oduzimaju proizvoljno; i dok taj proces mnoge osiromašuje, neke zapravo obogaćuje.” — John Maynard Keynes, The Economic Consequences of the Peace

„Kapitalizam je posvuda isti. Da bi opstao i napredovao, potrebno mu je trajno stanje djelomične oskudice: potrebno mu je kako bi održao cijene i stvorio gladne mase koje će raditi pod bilo kakvim uvjetima.” — Errico Malatesta

„Nekako me manje zanimaju težina i vijuge Einsteinova mozga nego gotovo potpuna sigurnost da su ljudi jednakog talenta živjeli i umirali na poljima pamuka i u tvornicama izrabljivanja.” — Stephen Jay Gould

„Jer oni koje danas nazivaju zločincima uopće nisu zločinci. Glad, a ne grijeh, roditelj je suvremenog zločina.” — Oscar Wilde, The Soul of Man under Socialism

„Ropstvo, zaštita i monopol nalaze branitelje ne samo među onima koji od njih imaju korist nego i među onima koji zbog njih pate.” — Frédéric Bastiat

„Klasa koja ima moć pljačkati u velikim razmjerima ima i moć kontrolirati vlast te svoju pljačku ozakoniti.” — Eugene Debs

„Kada pljačka za skupinu ljudi u društvu postane način života, oni s vremenom sebi stvaraju pravni sustav koji je odobrava i moralni kodeks koji je slavi.” — Frédéric Bastiat

„Zakonita se pljačka može provoditi na beskonačno mnogo načina. Zato imamo beskonačno mnogo planova kako je organizirati: carine, zaštitu, povlastice, subvencije, poticaje, progresivno oporezivanje, javne škole, zajamčene poslove, zajamčenu dobit, minimalne plaće, pravo na pomoć, pravo na sredstva za rad, besplatne kredite i tako dalje, i tako dalje.” — Frédéric Bastiat, The Law

Hijerarhija

„Većina autoriteta počinje kao gola moć gangstera i razvija se u ‘legitiman’ autoritet prešutnog pristanka. To je zasigurno povijest nacionalne države. Fried primjećuje da je legitimitet sredstvo kojim se ideologija spaja s moći. Uloga je legitimiteta ‘objasniti i opravdati postojanje koncentrirane društvene moći kojom raspolaže dio zajednice te pružiti sličnu potporu određenim društvenim porecima, odnosno određenim načinima raspodjele i usmjeravanja tijeka društvene moći’.” — Harold Barclay, People without Government ๖

„Ukinuti autoritet ili vlast ne znači uništiti pojedinačne ili kolektivne sile koje djeluju u društvu, niti utjecaj što ga ljudi imaju jedni na druge. To bi čovječanstvo svelo na skup nepomičnih i odvojenih atoma; nemogućnost koja bi, kad bi se mogla ostvariti, uništila svako društvo i zadala smrtni udarac čovječanstvu. Ukinuti autoritet znači ukinuti monopol nad silom i utjecajem. To znači ukinuti stanje u kojem društvena sila, odnosno zajednička sila svih u društvu, postaje oruđem misli, volje i interesa malog broja pojedinaca. Oni zajedničkom silom potiskuju slobodu svih drugih u korist vlastitih ideja. Drugim riječima, znači uništiti oblik organizacije u kojem se budućnost, od jedne revolucije do druge, iskorištava za dobitak onih koji su u tom trenutku pobijedili.” — Errico Malatesta

„Gdje je autoritet, nema slobode.” — Petar Kropotkin

„Kada su Warren i Proudhon, tragajući za pravdom za rad, naišli na prepreku klasnih monopola, uvidjeli su da ti monopoli počivaju na Autoritetu te zaključili da ne treba jačati taj Autoritet i tako monopol učiniti općim, nego ga potpuno iščupati s korijenom i dati punu slobodu suprotnom načelu, Slobodi.” — Benjamin R. Tucker

„Hijerarhijske organizacije osmišljene su tako da nameću povezanost ljudskom ponašanju prvenstveno utjecajem hijerarhijske kontrolne strukture. U idealnoj hijerarhiji svi utjecaji i komunikacija između dvojice ‘radnika’ moraju proći kroz zajedničkog nadređenog. Kako se povećava složenost zajedničkog ponašanja, raste broj neovisnih utjecaja i nadređeni ih više ne može sve obraditi ili prenijeti. Povećanje broja nadređenih i smanjenje broja ljudi pod svakim od njih pomaže. No ta strategija prestaje djelovati kad složenost zajedničkog ponašanja nadmaši složenost pojedinca. Mreže koje omogućuju više izravnih bočnih interakcija nemaju to ograničenje. Kada složenost zajedničkog ponašanja nadmaši onu pojedinačnog čovjeka, hijerarhijski nadzor postaje neučinkovit. Hijerarhijski nadzirani sustavi moraju ustupiti mjesto umreženima. Na točki na kojoj zajednička složenost doseže složenost pojedinca, rast složenosti nailazi na granice hijerarhijskih struktura. One ne mogu omogućiti višu složenost i moraju ustupiti mjesto strukturama kojima dominiraju bočne interakcije. Bočne interakcije koje zamjenjuju nadzornu funkciju postojale su i u hijerarhijskim strukturama; međutim, postaju nužne kada hijerarhijski nadzor zakaže zbog velike složenosti zajedničkog ponašanja.” — Complexity Rising: From Human Beings to Human Civilization, a Complexity Profile

„Civilizacija utemeljena na autoritetu i podčinjavanju civilizacija je bez sredstava za samoispravljanje. Učinkovita komunikacija teče samo u jednom smjeru: od skupine gospodara prema podređenoj skupini. Svaki kibernetičar zna da takav jednosmjerni kanal nema povratnih informacija i ne može se inteligentno ponašati.” — Robert Anton Wilson, „Thirteen Choruses for the Divine Marquis”, citirao Kevin Carson u The Desktop Regulatory State

„Pojedinačni čin poslušnosti temeljni je kamen ne samo snage autoritarnog društva nego i njegove slabosti.” — Robert Shea i Robert Anton Wilson, The Illuminatus! Trilogy

„Ugnjetavač ne bi bio toliko snažan da nema pomagača među ugnjetenima.” — Simone de Beauvoir

„[...] glavni neprijatelj, strateški protivnik jest fašizam [...] I ne samo povijesni fašizam, fašizam Hitlera i Mussolinija, koji je tako uspješno mobilizirao i koristio želju masa, nego i fašizam u svima nama, u našim glavama i svakodnevnom ponašanju, fašizam koji nas navodi da volimo moć i želimo upravo ono što nas podčinjava i iskorištava.” — Michel Foucault, predgovor za Anti-Oedipus

„Ako ljudi svoju slobodu iskoriste da bi se odrekli slobode, jesu li nakon toga išta manje robovi? Ako narod plebiscitom izabere čovjeka za despota nad sobom, ostaje li slobodan zato što je sam stvorio despotizam? Treba li prisilne uredbe koje on donosi smatrati legitimnima zato što su na kraju posljedica njihovih glasova? Jednako bismo tako mogli tvrditi da istočni Afrikanac koji pred drugim slomi koplje kako bi mu postao sluga još ima slobodu jer je slobodno izabrao gospodara.” — Herbert Spencer, The Man Versus the State

„Čovjek nije ništa manje rob zato što mu je dopušteno jednom u nekoliko godina izabrati novoga gospodara.” — Lysander Spooner, No Treason No. VI: The Constitution of No Authority

„Slobodan izbor gospodara ne ukida ni gospodare ni robove. Slobodan izbor među velikim brojem dobara i usluga ne znači slobodu ako ta dobra i usluge održavaju društvenu kontrolu nad životom rada i straha — odnosno ako održavaju otuđenje. A ako pojedinac spontano obnavlja nametnute potrebe, to ne uspostavlja autonomiju; samo svjedoči o učinkovitosti kontrole.” — Herbert Marcuse, One-Dimensional Man

„Tko pokušava kontrolirati drugoga vladar je, agresor, uljez; priroda takva upada ne mijenja se bilo da ga čini jedan čovjek drugome poput običnog zločinca, jedan čovjek svima drugima poput apsolutnog monarha ili svi drugi jednome poput suvremene demokracije.” — Benjamin R. Tucker, 1890.

„Nitko nikada ne osvaja vlast s namjerom da je preda. Moć nije sredstvo, ona je cilj. Diktatura se ne uspostavlja da bi se zaštitila revolucija; revolucija se provodi da bi se uspostavila diktatura.” — O'Brien u romanu Georgea Orwella Nineteen Eighty-Four

Državna vlast

„Nažalost, premalo se razumije da država, kao što nema vlastitog novca, nema ni vlastitu moć. Sva moć koju ima jest ona koju joj daje društvo, uvećana za onu koju s vremena na vrijeme pod ovim ili onim izgovorom oduzme; drugog izvora državne moći nema. Stoga svako preuzimanje državne moći, bilo darovano ili oteto, ostavlja društvu toliko manje moći. Državna moć nikada se ne može ojačati bez odgovarajućeg i otprilike jednakog slabljenja društvene moći.” — Albert J. Nock ๖

„Određujuće obilježje države jest autoritet, pravo na vladanje. Čovjekova glavna obveza jest autonomija, odbijanje da se njime vlada.” — Robert Paul Wolff

„Kada je ispitamo, vlast se pokaže kao ništa više ni manje od skupine pogrešivih ljudi s političkom silom da djeluju kao da su nepogrešivi.” — Robert LeFevre

„U tome je razlika, i to vrlo važna. Mi priznajemo nesavršenosti ljudske naravi, ali ne činimo iznimku za vladare. Oni je čine, katkad nesvjesno, i zato što mi ne činimo takvu iznimku, nazivaju nas sanjarima, ‘nepraktičnim ljudima’.” — Petar Kropotkin

„Ako su prirodne sklonosti ljudi toliko loše da im nije sigurno dopustiti slobodu, kako to da su sklonosti tih organizatora uvijek dobre? Ne pripadaju li zakonodavci i njihovi imenovani predstavnici također ljudskom rodu? Ili misle da su sami sazdani od bolje gline nego ostali?” — Frédéric Bastiat, The Law

„Opasnost nije u tome što određena klasa nije sposobna vladati. Nijedna klasa nije sposobna vladati.” — Lord Acton, pismo Mary Gladstone (1881.)

„Ali koji je razlog postojanja vlasti? Zašto se odreći vlastite slobode i inicijative u korist drugih pojedinaca? Zašto im dati moć da, s pristankom ili protiv volje svakoga, budu gospodari i po vlastitoj volji raspolažu silama svih? Jesu li vladari tako iznimno nadareni da mogu, s ikakvom prividnom opravdanošću, predstavljati mase i djelovati u interesu svih bolje nego što bi svi mogli djelovati sami? Jesu li tako nepogrešivi i nepotkupljivi da im se uz ikakvu razboritost može povjeriti sudbina svih, oslanjajući se na njihovo znanje i dobrotu? Pa čak i kada bi postojali ljudi beskrajne dobrote i znanja, čak i ako pretpostavimo ono što se nikada nije dogodilo u povijesti i za što vjerujemo da se nikada ne može dogoditi, naime da bi vlast pripala najsposobnijima i najboljima, bi li posjedovanje vlasti išta pridodalo njihovu korisnom utjecaju? Ne bi li ga radije paraliziralo ili uništilo? Jer oni koji vladaju moraju se baviti stvarima koje ne razumiju i, iznad svega, trošiti većinu energije na ostanak na vlasti, zadovoljavanje prijatelja, obuzdavanje nezadovoljnih i svladavanje pobunjenika.” — Errico Malatesta

„Koju su ulogu autoritet ili vlast imali u ljudskoj težnji za poboljšanjem, u izumima i otkrićima? Nikakvu, ili barem nikakvu korisnu. Uvijek je pojedinac činio svako čudo na tom području, obično usprkos zabranama, progonu i upletanju ljudskog i božanskog autoriteta.” — Emma Goldman, The Individual, Society and the State

„Vlast je velika fikcija putem koje svatko nastoji živjeti na račun svih ostalih.” — Frédéric Bastiat, „Government”

„Ljudi koji vjeruju u najoštriju razliku između demokracije i monarhije teško mogu shvatiti kako politička institucija može proći toliko preobrazbi i ipak ostati ista. Ipak, brz pogled pokazuje da su tijekom cijelog razvoja engleske monarhije, sa svim njezinim širenjima i revolucijama, pa čak i nakon njezina prijelaza preko mora u koloniju koja je postala neovisna nacija i zatim moćna država, iste državne funkcije i stavovi u biti ostali nepromijenjeni.” — Randolph Bourne, The State

„Država nije ništa drugo nego ukupnost sloboda koje društvo uskraćuje pojedincu.” — Mihail Bakunjin

„Pojedinac ne može pregovarati s državom. Država priznaje samo jednu valutu: moć. A kovanice sama kuje.” — Ursula K. Le Guin, The Dispossessed (1974.)

„Od svih tiranija, tiranija koja se provodi za dobro svojih žrtava može biti najteža. Možda je bolje živjeti pod razbojničkim barunima nego pod svemoćnim moralnim dušobrižnicima. Okrutnost baruna ponekad može spavati, njegova se pohlepa jednom može zasititi; ali oni koji nas muče za naše dobro mučit će nas bez prestanka, jer to čine uz odobravanje vlastite savjesti.” — C. S. Lewis, The Humanitarian Theory of Punishment (1949.)

„Zakon u svojoj veličanstvenoj jednakosti zabranjuje i bogatima i siromašnima spavati pod mostovima, prositi na ulici i krasti kruh.” — Anatole France

„Načelo da većina ima pravo vladati manjinom u praksi svodi svaku vlast na natjecanje dviju skupina ljudi o tome tko će biti gospodari, a tko robovi; natjecanje koje, ma koliko krvavo, po svojoj naravi nikada ne može konačno završiti dok čovjek odbija biti rob.” — Lysander Spooner, No Treason

„Svi oblici vlasti neuspjesi su. Despotizam je nepravedan prema svima, pa i prema despotu, koji je vjerojatno bio stvoren za bolje stvari. Oligarhije su nepravedne prema mnogima, a vladavine svjetine prema nekolicini. Nekoć su se u demokraciju polagale velike nade; no demokracija znači naprosto da narod batina narod radi naroda. To je razotkriveno. Krajnje je vrijeme, moram reći, jer je sav autoritet ponižavajući. Ponižava one koji ga vrše i one nad kojima se vrši.” — Oscar Wilde, The Soul of Man under Socialism

„…razmislite o desecima tisuća spaljenih, obješenih, kuhanih i drukčije pogubljenih zbog vještičarenja; o milijunima zbog hereze; o tisućama plemenitih žrtava koje su patile zbog izdaje; o žrtvama vatre, mučenja, stratišta, sprava za rastezanje i tamnica za sve zamislive zločine od početka vremena…

Neka pomisli na oceane krvi i rijeke suza prolivenih silom i brutalnošću svjetskih vladara; na okrutnost, mučenje i patnju nanesenu bespomoćnima, slabima, nesretnima. A zatim neka se zapita vjeruje li da je kazna dobra. Čak i kad bi nasilje ikada moglo spriječiti zločin, brutalnost, patnja, krv i zločini vladara nadvisili su poput planine one slabih i nepoznatih žrtava za čiju se nepravdu navodno osvećuju. A ta okrutnost ne jenjava.

Čisto je ludilo sumnjati u pravednost prošlih osuda, a vjerovati u pravedne današnje presude. Nijedna osuda nije pravedna, nijedna presuda pravična. Svako nasilje i sila okrutni su, nepravedni i barbarski i ne mogu se održati ljudskim sudom.” — Clarence Darrow, Resist Not Evil

„Vlast ne može željeti raspad društva jer bi to značilo da bi ona i vladajuća klasa ostale bez izvora iskorištavanja; ne može ni prepustiti društvu da se održava bez službene intervencije jer bi tada ljudi uskoro shvatili da vlast služi samo obrani vlasnika koji ih drže u gladi i požurili se riješiti i vlasti i vlasnika.” — Errico Malatesta

„Zašto ljudi gladuju? Jer vladari troše novac od poreza. Zato ljudi gladuju. Zašto se ljudi bune? Jer se vladari previše upliću. Zato se bune. Zašto ljudi tako malo mare za smrt? Jer vladari previše traže od života. Zato ljudi olako shvaćaju smrt. Tko ima malo od čega živjeti, bolje zna nego da previše cijeni život.” — Lao Tzu, Tao Te Ching, pogl. 75, prev. Gia-Fu Feng i Jane English

„Zato onaj tko želi slobodu treba razumjeti ove važne činjenice: 1. Svaki čovjek koji stavi novac u ruke takozvane ‘vlasti’ stavlja joj u ruke mač koji će se upotrijebiti protiv njega kako bi mu se iznudilo još novca i kako bi ga se držalo podložnim njezinoj samovoljnoj volji. 2. Oni koji mu najprije uzmu novac bez njegova pristanka upotrijebit će ga da ga dalje pljačkaju i porobljavaju ako se u budućnosti usudi oduprijeti njihovim zahtjevima.” — Lysander Spooner, No Treason

„Bez straha možemo zaključiti da revolucionarna formula ne može biti izravno zakonodavstvo, ni izravna vlast, ni pojednostavnjena vlast, nego nikakva vlast. Ni monarhija, ni aristokracija, pa čak ni sama demokracija, utoliko što podrazumijeva bilo kakvu vlast, premda djeluje u ime naroda i naziva se narodom. Nikakav autoritet, nikakva vlast, čak ni narodna — to je Revolucija. Izravno zakonodavstvo, izravna vlast i pojednostavnjena vlast stare su laži koje uzalud nastoje pomladiti. Izravno ili posredno, jednostavno ili složeno, vladati narodom uvijek će značiti varati narod. Uvijek je to čovjek koji zapovijeda čovjeku, fikcija koja završava slobodu; gola sila koja prekida pitanja umjesto pravde, koja jedina može odgovoriti; tvrdoglava ambicija koja odanost i lakovjernost koristi kao stepenice…” — Pierre-Joseph Proudhon, The General Idea of the Revolution in the Nineteenth Century (1851.)

„Čak i kada bi odsutnost vlasti zaista značila anarhiju u negativnom smislu nereda — što ni izdaleka nije slučaj — ni tada nikakav anarhični nered ne bi mogao biti gori od stanja u koje je vlast dovela čovječanstvo.” — Lav Tolstoj, Patriotism and Government

„Što je to što nazivamo vlašću? Je li išta drugo nego organizirano nasilje? Zakon ti naređuje da slušaš, a ako ne poslušaš, prisilit će te silom — sve vlasti, svi zakoni i sav autoritet u konačnici počivaju na sili i nasilju, kazni ili strahu od kazne.” — Alexander Berkman

„Država vlastito nasilje naziva zakonom, a nasilje pojedinca zločinom.” — Max Stirner, The Unique and Its Own

„Nekad je zločin bio osamljen poput prosvjednog krika; danas je općenit poput znanosti. Jučer mu se sudilo; danas on određuje zakon.” — Albert Camus, The Rebel

„Ne dovodiš u pitanje pravo vlasti da ubija, oduzima i zatvara. Kada bi privatna osoba činila ono što vlast stalno čini, nazvao bi je ubojicom, lopovom i nitkovom. No dok god je počinjeno nasilje ‘zakonito’, odobravaš ga i podvrgavaš mu se. Dakle, zapravo se ne protiviš nasilju, nego tome da ljudi koriste nasilje ‘nezakonito’.” — Alexander Berkman

„Zabranjeno je ubijati; zato se svi ubojice kažnjavaju osim ako ubiju mnogo ljudi uz zvuk truba.” — Voltaire

„Biti POD VLAŠĆU znači biti promatran, pregledavan, špijuniran, usmjeravan, vođen zakonima, pobrojen, reguliran, upisan, indoktriniran, propovijedan, kontroliran, provjeravan, procjenjivan, vrednovan, koren i zapovijedan od bića koja nemaju ni pravo, ni mudrost, ni vrlinu za to. Biti POD VLAŠĆU znači pri svakoj radnji, svakoj transakciji biti zabilježen, upisan, izbrojen, oporezovan, žigosan, izmjeren, numeriran, procijenjen, licenciran, ovlašten, opomenut, spriječen, zabranjen, preoblikovan, ispravljen i kažnjen. To znači, pod izlikom javne koristi i u ime općeg interesa, biti opterećen davanjima, uvježbavan, ogoljen, iskorištavan, monopoliziran, ucijenjen, cijeđen, prevaren i opljačkan; a zatim, na najmanji otpor i prvu pritužbu, potisnut, kažnjen globom, ocrnjen, uznemiravan, progonjen, zlostavljan, pretučen, razoružan, vezan, ugušen, zatvoren, suđen, osuđen, strijeljan, prognan, žrtvovan, prodan i izdan; i na vrhuncu svega ismijan, izvrgnut ruglu, izrugan, uvrijeđen i obeščašćen. To je vlast; to je njezina pravda; to je njezin moral.” — Pierre-Joseph Proudhon

„Vlast je najopasnija institucija poznata čovjeku. Tijekom povijesti kršila je ljudska prava više nego što bi to mogao bilo koji pojedinac ili skupina pojedinaca: ubijala je ljude, porobljavala ih, slala na prisilni rad i u koncentracijske logore te ih redovito pljačkala i otimala im plodove rada. Za razliku od pojedinačnih zločinaca, vlast može uhititi i suditi; za razliku od njih, može potpuno okružiti i obuhvatiti osobu te dominirati svakim dijelom njezina života, tako da joj ne preostaje drugo nego napustiti zemlju (a u totalitarnim državama i to je zabranjeno).” — John Hospers

Ravnoteža moći

„Doista sam slobodan tek kada su svi ljudi, muškarci i žene, jednako slobodni. Sloboda drugih ljudi nipošto ne poriče niti ograničava moju slobodu; naprotiv, njezina je nužna pretpostavka i potvrda.” — Mihail Bakunjin ๖

„Argument za slobodu nije argument protiv organizacije, koja je jedno od najmoćnijih oruđa kojima se ljudski razum može služiti, nego protiv svake isključive, povlaštene, monopolističke organizacije i protiv uporabe prisile za sprečavanje drugih da rade bolje.” — Friedrich August von Hayek

„Decentralizacija podrazumijeva autonomiju — sposobnost slobodnog djelovanja na vlastitu inicijativu. Autonomija može vrijediti na svakoj razini — za jednu osobu, susjedstvo, pokret, cijelu regiju. Da biste bili slobodni, trebate kontrolu nad neposrednom okolinom i pojedinostima svakodnevnog života; što ste samodostatniji, to je vaša autonomija sigurnija. To ne mora značiti da sami zadovoljavate sve svoje potrebe; može značiti i onu vrstu međuovisnosti koja vam daje polugu u odnosu na ljude o kojima ovisite. Nijedna institucija ne smije monopolizirati pristup sredstvima ili društvenim odnosima. Društvu koje potiče autonomiju potrebno je ono što bi inženjer nazvao redundancijom: širok raspon izbora i mogućnosti u svakom području života.” — CrimethInc., From Democracy to Freedom

„Sve veću moć rastuće upravne organizacije prati sve manja moć ostatka društva da se odupre njezinu daljnjem rastu i kontroli.” — Herbert Spencer, The Man Versus the State

„Sinergija koja nastaje dijeljenjem znanja u mreži — u oba značenja te riječi — svojstvo je mreže. To je imalo revolucionarne posljedice za ravnotežu moći između mreža i hijerarhija te gotovo nezamislivo osnažilo pojedince i male skupine naspram velikih organizacija. U hijerarhiji sva komunikacija između članova ili lokalnih čvorova mora prolaziti kroz ograničen broj središnjih čvorova. Između jednog člana ili lokalnog čvora i drugog smije proći samo komunikacija koja zadovoljava standarde onih koji kontroliraju središnje čvorove. Samo nekoliko čvorova u hijerarhiji može odašiljati; zato se njezina topologija naziva ‘jedan prema mnogima’. U raspodijeljenoj mreži, naprotiv, svaki čvor može odašiljati, a bilo koja dva čvora mogu izravno komunicirati bez prolaska kroz središnji čvor ili odobrenja onoga tko ga kontrolira. Umjesto da članovi samo biraju tko će kontrolirati središnje čvorove, ‘netko iznese prijedlog i može mu se pridružiti svatko tko želi. Domet djelovanja ovisit će o tome koliko je prijedlog prihvaćen.’ Većinska demokracija ‘sustav je oskudice’ u kojem je moć odlučivanja suparnička: ‘kolektiv mora birati jedno ili drugo, između jednog filtra i drugog, jednog predstavnika i drugog.’ U raspodijeljenoj mreži moć odlučivanja nije suparnička. Odluka svakog pojedinca utječe samo na nju samu i ne sprečava druge da učine isto. ‘Čak i kad bi se većina ne samo usprotivila prijedlogu nego i djelovala protiv njega, ne bi mogla spriječiti njegovu provedbu.’” — Kevin Carson, The Desktop Regulatory State

„Između njih postoji obrnuta povezanost: snaga jednoga slabost je drugoga. Ako želimo ojačati društvo, moramo oslabiti državu. Totalitaristi svih vrsta to razumiju; zato uvijek nastoje uništiti društvene institucije koje ne mogu kontrolirati.” — Colin Ward, The State and Society

„Na djelu su ključne asimetrije koje protivnicima države donose goleme prednosti. Da, države imaju snažne mogućnosti nadzora, ali one se usmjeravaju centralno i hijerarhijski te su dostupne samo kroz razmjerno male i donekle prepoznatljive skupine operatera. Pokušavaju pronaći i nadzirati igle boje slame u plastu sijena od sedam milijardi ljudi. Umreženi pokreti otpora svijeta te su igle. Igli je mnogo lakše vidjeti i prepoznati čovjeka s vilama nego čovjeku s vilama iglu. Ima mnogo više igala nego ljudi s vilama. I igle imaju vlastite alate — jeftine, jednostavne za uporabu i dostupne gotovo svakome (uključujući spomenute operatere!) tko u bilo kojem trenutku i iz bilo kojeg razloga odluči postati igla.” — Thomas Knapp, citirao Kevin Carson

„Kao prvi korak u postizanju ciljeva, zagovornici decentralizacije potiču raspršivanje proizvodnje. Zato promiču produktivno kućanstvo u kojem se suvremenim malim alatima i strojevima mogu proizvesti sve ili velik dio osnovnih potreba obitelji.” — Mildred Loomis

„Stvarnost je takva da Zemlja više ne može podnijeti ovaj napad. Ne možemo više dopuštati da se to nastavi dok zagađuje zrak, vodu i našu hranu. [...] Zemlja nam daje život, a ne američka vlast. Zemlja nam daje život, a ne vlast multinacionalnih korporacija. Zemlja nam daje život; trebamo Zemlju. Moramo je imati, inače će naš život nestati. Zato se moramo oduprijeti onome što rade.” — John Trudell, „Take Back the Earth”, govor na Dan zahvalnosti (1980.)

„Kad biste najgorljivijem revolucionaru dali apsolutnu moć, za godinu dana bio bi gori od samog cara.” — Mihail Bakunjin

„Zacijelo tako na Zemlji počinje ‘država’. Vjerujem da je nestala maštarija koja početak države vidi u nekakvu ‘ugovoru’. Čovjek koji može zapovijedati, koji je po naravi ‘gospodar’, koji nastupa s nasiljem u djelima i gestama — što takav čovjek ima s ugovorima! S takvim se bićima ne može pregovarati.” — Friedrich Nietzsche, The Genealogy of Morals

„[…] kriminalnost države nije ništa novo niti išta čudno. Počela je kada se prva grabežljiva skupina ljudi okupila i stvorila državu, i trajat će dok država postoji u svijetu, jer država je u osnovi nedruštvena institucija, u osnovi zločinačka. Ideja da je država nastala kako bi služila ikakvoj društvenoj svrsi posve je nepovijesna. Nastala je osvajanjem i oduzimanjem — dakle zločinom. Nastala je radi održavanja podjele društva na klasu koja posjeduje i iskorištava te klasu bez imovine, ovisnu o njoj — dakle radi zločinačke svrhe.” — Albert Jay Nock, „The Criminality of the State” (1939.)

„Rana država zapravo, kao što ćemo vidjeti, često nije uspijevala zadržati stanovništvo; bila je iznimno krhka epidemiološki, ekološki i politički te sklona slomu ili rascjepkanosti. No ako se država često raspadala, nije to bilo zato što nije primjenjivala svu prisilnu moć koju je mogla skupiti. Dokazi o opsežnoj uporabi neslobodnog rada — ratnih zarobljenika, dužničkog služenja, hramskog ropstva, tržnica robova, prisilnog preseljenja u radne kolonije, rada osuđenika i zajedničkog ropstva (primjerice spartanskih helota) — golem su.” — James C. Scott, Against the Grain: A Deep History of the Earliest States (2017.)

„Sve veća moć bezdušne političke birokracije koja nadzire i štiti čovjekov život od kolijevke do groba postavlja sve veće prepreke suradnji među ljudima. Sustav koji svakim činom žrtvuje dobrobit velikih dijelova stanovništva, cijelih naroda, radi sebične žudnje za moći i gospodarskih interesa malih manjina mora nužno razgraditi društvene veze i dovesti do stalnog rata svih protiv svih. Taj je sustav samo pripremio put velikoj intelektualnoj i društvenoj reakciji koja se danas izražava u suvremenom fašizmu i ideji totalitarne države, daleko nadmašujući opsjednutost moći apsolutnih monarhija prošlih stoljeća i nastojeći svaku ljudsku djelatnost podvrgnuti državnoj kontroli. ‘Sve za državu; sve kroz državu; ništa bez države!’ postalo je geslo nove političke teologije. Kao što je u različitim sustavima crkvene teologije Bog sve, a čovjek ništa, tako je u toj suvremenoj političkoj vjeri država sve, a građanin ništa. I kao što se riječima ‘Božja volja’ opravdavala volja povlaštenih kasta, tako se danas iza državne volje kriju samo sebični interesi onih koji se osjećaju pozvanima tumačiti tu volju po svojem shvaćanju i nametnuti je narodu.” — Rudolf Rocker

Spontani poredak

„Sloboda nije kći, nego majka poretka.” — Pierre-Joseph Proudhon

„Ako želiš biti velik vođa, moraš naučiti slijediti Tao. Prestani pokušavati kontrolirati. Otpusti krute planove i pojmove i svijet će upravljati sam sobom. Što je više zakona i ograničenja, ljudi postaju siromašniji. Što više oružja imaš, ljudi su manje sigurni. Što više subvencija imaš, ljudi su manje samostalni. Što više pravila i propisa, više je lopova i razbojnika. Zato Učitelj kaže: otpustim zakon i ljudi postanu pošteni. Otpustim ekonomiju i ljudi postanu imućni. Otpustim religiju i ljudi postanu spokojni. Otpustim svaku želju za općim dobrom i dobro postane uobičajeno poput trave.” — Lao Tzu, Tao Te Ching, pogl. 57

„Temeljno načelo da u uređivanju svojih poslova trebamo što više koristiti spontane sile društva, a što manje pribjegavati prisili, ima beskonačno mnogo primjena.” — Friedrich Hayek, The Road to Serfdom

„Ako se možemo složiti da je gospodarski problem društva ponajprije brza prilagodba promjenama u posebnim okolnostima vremena i mjesta, čini se da slijedi kako konačne odluke treba prepustiti ljudima koji poznaju te okolnosti, izravno znaju za važne promjene i za sredstva koja su odmah dostupna za odgovor na njih.” — Friedrich A. Hayek, The Use of Knowledge in Society

„Nužno jednostavne apstrakcije velikih birokratskih institucija, kao što smo vidjeli, nikada ne mogu primjereno prikazati stvarnu složenost prirodnih ili društvenih procesa. Kategorije kojima se služe pregrube su, previše statične i stilizirane da bi bile pravedne prema svijetu koji navodno opisuju.” — James C. Scott, Seeing Like a State

„Što više nastojiš kontrolirati kako ljudi misle, djeluju ili međusobno komuniciraju, bilo izravno silom bilo posrednijim mjerama (prijetnjama, strahom ili ‘pogurivanjem’ nekim drugim oblikom manipulacije poticajima), sustav će biti manje prilagodljiv.” — Andrew Kemle

„Tradicionalni argument za spontani poredak umjesto središnjeg planiranja jest da u uvjetima raspršenog znanja samo decentralizirani i evolucijski proces vodi otkrivanju relevantnog znanja. Drugim riječima: spontani poredak može ‘[…] iskoristiti znanje koje nitko ne posjeduje u cijelosti’.” — F. A. Hayek, (Law, Legislation and Liberty, Volume 1: Rules and Order)

„Naivnom umu koji poredak može pojmiti samo kao proizvod namjernog uređenja može izgledati besmisleno da se u složenim uvjetima poredak i prilagodba nepoznatome mogu učinkovitije ostvariti decentralizacijom odluka te da će podjela autoriteta zapravo povećati mogućnost općeg poretka. Ipak, decentralizacija zaista vodi uzimanju više informacija u obzir.” — Friedrich Hayek

„Opsežna empirijska istraživanja bilježe raznolikost okolnosti u kojima ljudi sami rješavaju probleme zajedničkih dobara, kada su takva rješenja dugoročno održiva te kako šira institucionalna uređenja jačaju ili slabe sposobnost ljudi na manjim razinama da probleme riješe učinkovito i održivo.” — Elinor Ostrom, „Beyond Markets and States: Polycentric Governance of Complex Economic Systems”

„Spontani poreci nastaju iz mreža neovisnih jednakih ljudi čiji postupci stvaraju pozitivne i negativne povratne informacije koje usmjeravaju sljedeće sudionike dok slijede vlastite neovisno zamišljene planove, nastavljajući tako taj proces. Svaka je osoba čvor u mreži, povezan povratnim informacijama, a svaki čvor slobodan je djelovati sam. Povratne informacije koje stvaraju svode na najmanju mjeru znanje o cijelom sustavu koje je bilo kome potrebno da u njemu uspije.” — Gus diZerega, citirao Kevin Carson u The Desktop Regulatory State

„Kao sociološki pojam stigmergija se ponajprije odnosi na vrste mrežnih organizacija povezanih s wikijima, grupnim blogovima i ‘bezvođnim’ organizacijama oblikovanima kao povezane ćelije. Kada se stigmergijska suradnja proširi računalima i digitalnim mrežama, sposobnost obrade znatno raste. Stigmergija omogućuje suradnju neograničenih razmjera među pojedincima koji djeluju neovisno.

Stigmergija nije ‘kolektivistička’ u tradicionalnom smislu, kako se to razumjelo u doba kada je zajednički napor značajnih razmjera zahtijevao veliku organizaciju koja predstavlja kolektiv te upravnu koordinaciju individualnih napora kroz hijerarhiju. No ona je krajnje ostvarenje kolektivizma jer uklanja transakcijske troškove usklađenog djelovanja mnogih pojedinaca. Ona je krajnji individualizam jer su svi postupci slobodni postupci pojedinaca, a ‘kolektiv’ je naprosto njihov zbroj. Svaki pojedinac slobodan je osmisliti inovaciju koju smatra prikladnom, bez potrebe za dopuštenjem kolektiva, a svi su je slobodni prihvatiti ili ne. Stigmergija uklanja potrebu da itko bude vezan voljom skupine i svodi jedinicu upravljanja na pojedinca, potpuno ostvarujući ideal pristanka.

Stigmergijska organizacija stvara modularne strukture od građevnih elemenata. Takve su strukture posvuda jer modularnost mijenja sposobnost sustava da uči, razvija se i prilagođava. Mali broj elemenata može se preslagivati i ponovno spajati u golem broj složenih sustava. Ako počnete s mnogo modularnih pojedinaca, od kojih svaki može komunicirati s nekolicinom drugih i djelovati na druge prema jednostavnoj gramatici nekoliko pravila, u pravim okolnostima mogu proći kroz brzu faznu promjenu.” — Kevin Carson, The Desktop Regulatory State ๖

„Da bismo razumjeli kako društvo može postojati bez vlasti, dovoljno je nakratko pogledati što se doista događa u sadašnjem društvu. Vidjet ćemo da se najvažnije funkcije i danas zapravo obavljaju bez intervencije vlasti. Vidjet ćemo i da se vlast upliće samo kako bi iskorištavala mase, branila povlaštene ili, naposljetku, sasvim nepotrebno odobrila sve što je učinjeno bez njezine pomoći, često njoj unatoč i protiv nje. Ljudi rade, razmjenjuju, uče, putuju, po izboru slijede važeća moralna ili higijenska pravila; koriste napredak znanosti i umjetnosti, imaju bezbroj zajedničkih interesa, a da nikada ne osjećaju potrebu da im netko govori kako se u tim stvarima ponašati. Naprotiv, upravo ono u što se vlast ne upliće najbolje napreduje i stvara najmanje prijepora, nesvjesno se prilagođavajući željama svih na najkorisniji i najugodniji način.” — Errico Malatesta

„Ukidanjem te negativne sile koju čini vlast društvo će postati ono što može biti uz snage i sposobnosti danog trenutka. Ako postoje obrazovani ljudi koji žele širiti obrazovanje, organizirat će škole i morat će pokazati korist i zadovoljstvo koje ono pruža. Ako ih nema ili ih je malo, vlast ih ne može stvoriti. Može samo, kao što to danas čini, odvući to malo ljudi od praktičnog, plodnog obrazovnog rada i postaviti ih da odozgo određuju što treba nametnuti uz pomoć policijskog sustava. Tako od inteligentnih i predanih učitelja stvara puke političare, koji postaju beskorisni nametnici posve zaokupljeni nametanjem vlastitih opsesija i održavanjem na vlasti.” — Errico Malatesta

„Pod državnim mehanizmom, u sjeni političkih institucija, izvan pogleda državnika i svećenika, društvo polako i tiho stvara vlastiti organizam i gradi novi poredak, izraz svoje životnosti i autonomije. . . . Bez straha možemo zaključiti da revolucionarna formula ne može biti izravno zakonodavstvo, ni izravna vlast, ni pojednostavnjena vlast, nego NIKAKVA VLAST.” — P.J. Proudhon, 1851.

„Kada omražena državna moć više ne bude prisiljavala pojedince, udruženja, općine, regije i područja na zajednički život, bit će mnogo prisnije povezani i stvorit će mnogo življe, stvarnije i snažnije jedinstvo od onoga na koje su danas prisiljeni pod jednako ugnjetavajućim i iscrpljujućim državnim jarmom.” — Pierre-Joseph Proudhon

„Kaotično odlučivanje potiče spoznaju da društvo može spontano djelovati kao decentralizirana mreža, dopušta sukob kao zdravu silu u našim životima, potiče mnoštvo mjesta odlučivanja kroz sve trenutke života, daleko izvan formalne, muške sfere kongresa ili diktata, i omogućuje da se na različitim točkama ljudske mreže donose različite, pa i oprečne odluke. Ujedno potiče zajedničku svijest kako bi svi donositelji odluka mogli najbolje iskoristiti svoju inteligenciju i uskladiti se. Ljudi imaju evolucijski iskušanu sposobnost kaotičnog odlučivanja u velikim razmjerima, a to osporavaju samo oni koji žele trajno držati sunarodnjake u djetinjem stanju kako bi ih kontrolirali monopolizirajući odlučivanje u jedinstvenim strukturama.” — Peter Gelderloos, Worshiping Power

„Ili država zauvijek, koja guši pojedinačni i lokalni život, preuzima sva područja ljudskog djelovanja, donosi svoje ratove i unutarnje borbe za moć, dvorske revolucije koje samo zamjenjuju jednog tiranina drugim, a na kraju tog razvoja neizbježno je … smrt! Ili uništenje država i novi život koji ponovno počinje u tisućama središta na načelu žive inicijative pojedinaca i skupina te slobodnog sporazuma.” — Petar Kropotkin

Slobodno udruživanje

„Sada moraš priznati ili da će pod slobodom u različitim društvima postojati različita društvena uređenja, neka komunistička, druga upravo suprotna, i da će među njima nužno nastati natjecanje koje će rezultatima odrediti što je najbolje; ili moraš ugušiti natjecanje, uvesti komunizam, poreći slobodu i suprotstaviti se napretku. Ono što svijetu treba, prijatelju, nisu novi načini uvođenja stvari, nego ukidanje ograničenja mogućnosti.” — Voltairine de Cleyre, The Individualist and the Communist ๖

„Priznajući kao činjenicu jednaka prava svih svojih članova na bogatstva nakupljena u prošlosti, ono više ne priznaje podjelu na iskorištavane i izrabljivače, one kojima se vlada i vladare, podčinjene i one koji podčinjavaju, te nastoji u sebi uspostaviti neku skladnu spojivost — ne podvrgavanjem svih članova autoritetu koji navodno predstavlja društvo, ne pokušajem uvođenja jednoličnosti, nego poticanjem svih ljudi da razvijaju slobodnu inicijativu, slobodno djelovanje i slobodno udruživanje. Teži najpotpunijem razvoju individualnosti zajedno s najvećim razvojem dobrovoljnog udruživanja u svim njegovim vidovima, u svim mogućim stupnjevima i za sve zamislive ciljeve; udruženjima koja se neprestano mijenjaju, preoblikuju, u sebi nose temelje vlastite trajnosti i stalno poprimaju nove oblike koji najbolje odgovaraju mnogostrukim težnjama svih.” — Petar Kropotkin

„Riječ država često se koristi za opis posebne vrste društva, određene ljudske zajednice okupljene na određenom teritoriju [...] Koristi se i jednostavno kao sinonim za društvo. Zbog tih značenja riječi država protivnici vjeruju, ili se radije pretvaraju da vjeruju, kako anarhisti žele ukinuti sve društvene veze i zajednički rad te sve ljude osuditi na život u osami [...] Zato smatramo da bi bilo bolje što manje rabiti izraze poput ukidanja države i umjesto njih koristiti jasniji i konkretniji izraz ukidanje vlasti.” — Errico Malatesta

„Sloboda nije kutija u koju ljude treba ugurati. Sloboda je prostor u kojem ljudi mogu živjeti. Ne govori ti kako će živjeti. Zauvijek govori samo da možemo.” — Karl Hess

„Pojedinac je prava stvarnost života. Svijet za sebe, ne postoji radi države ni radi apstrakcije zvane ‘društvo’ ili ‘nacija’, koja je tek skup pojedinaca.” — Emma Goldman, „The Place of the Individual in Society” (1940.)

„Pripadam li sebi ili nekome drugome, ili nečemu drugome? Jesu li moje društvene obveze prema mnogim neformalnim i preklapajućim skupinama kojima se pridružujem svojom voljom i koje mogu napustiti ako poželim, ili prema entitetu kojem se nikada nisam pridružio…” — Colin Ward, The State and Society

„Sloboda koju želimo za sebe i druge nije apsolutna metafizička, apstraktna sloboda koja se u praksi neizbježno pretvara u ugnjetavanje slabih; to je stvarna, moguća sloboda, koja je svjesno zajedništvo interesa, dobrovoljna solidarnost.” — Errico Malatesta

„Slobodan i lak prijelaz iz jedne vrste komunizma u drugu, zatim u bilo koju vrstu individualizma i tako dalje bio bi najprirodnija i najosnovnija stvar u doista slobodnom društvu; kada bi neka skupina pokušala to spriječiti i učiniti jedan sustav prevladavajućim, protiv nje bi se borilo jednako žestoko kao što se revolucionari bore protiv sadašnjeg sustava.” — Max Nettlau

„Teorija mutualizma tvrdi da interesima društva u cjelini najbolje služe ista sredstva koja najviše promiču interese pojedinca: sloboda od ograničenja dok pojedinčeve aktivnosti ne zadiru u druge; uklanjanje svih čimbenika koji umjetno ograničavaju ljudske prilike; dobrovoljno organiziranje društva u udruženja kada za njima nastane potreba radi aktivnosti izvan moći pojedinca; ukratko, dobrovoljno stvaranje i uzajamna razmjena dobara u uvjetima koji isključuju posebne povlastice i monopole pod državnom zaštitom.” — Clarence Lee Swartz, What Is Mutualism?

„Libertarijanizam se ne može nametnuti odozgo. Neuspjeh nametanja libertarijanizma zapravo je mjera njegova uspjeha.” — Samuel E. Konkin III

„Nakon što je iskušalo sve vrste vlasti i nastojalo riješiti nerješiv problem vlasti ‘koja bi mogla prisiliti pojedinca na poslušnost, a da sama ne izbjegne poslušnost zajednici’, čovječanstvo se sada pokušava osloboditi okova svake vlasti i odgovoriti na potrebe organizacije slobodnim sporazumijevanjem pojedinaca koji teže istim zajedničkim ciljevima.” — Petar Kropotkin

Uzajamna pomoć

„Prijateljstvo se ne može povećati toliko da proguta planet. Ono zauvijek ostaje malo, osobno, blisko, promišljeno, dobrovoljno i decentralizirano. To je prednost, a ne nedostatak. Prijateljstvo ti dopušta da se po želji udružuješ s drugima i prekidaš veze, a pritom uvijek čuvaš individualnost, utočište svojeg unutarnjeg svijeta i jasnoću o tome tko si i što trebaš. Nalozi anonimnog šireg društva i navodno opće dobro ne moraju ti zamagliti um kad stječeš prijatelje umjesto da gradiš zajednice.” — Against Community Building, Towards Friendship ๖

„Očito bi se protivilo svemu što znamo o prirodi da su ljudi iznimka od tako općeg pravila: da je stvorenje na početku tako nezaštićeno kao čovjek našlo zaštitu i put napretka ne u uzajamnoj potpori, poput drugih životinja, nego u nepromišljenom natjecanju za osobne prednosti bez obzira na interese vrste. Umu naviknutom na ideju jedinstva prirode takva se tvrdnja čini potpuno neobranjivom. Pa ipak, koliko god nevjerojatna i nefilozofska bila, nikad joj nije nedostajalo pristaša. Uvijek je bilo pisaca s pesimističnim pogledom na čovječanstvo. Poznavali su ga manje ili više površno kroz vlastito ograničeno iskustvo; o povijesti su znali ono što su o njoj govorili ljetopisci, uvijek zaokupljeni ratovima, okrutnošću i ugnjetavanjem, i malo više od toga. Zaključili su da je čovječanstvo samo labav skup bića uvijek spremnih međusobno se boriti, koje od toga odvraća jedino intervencija nekog autoriteta.” — Petar Kropotkin, Mutual Aid: A Factor of Evolution

„Žao mi je, ali ne želim biti car. To nije moj posao. Ne želim nikime vladati niti ikoga osvajati. Želio bih pomoći svima — ako je moguće — Židovima, nežidovima, crncima i bijelcima. Svi želimo pomagati jedni drugima. Ljudi su takvi. Želimo živjeti od sreće drugih, a ne od njihove bijede.” — Charlie Chaplin, završni govor u The Great Dictator (1940.)

„Solidarnost je na neki način suprotnost dobročinstvu. Dobročinstvo je način pružanja pomoći koji učvršćuje hijerarhijski odnos među skupinama. Kada bogati daju novac u dobrotvorne svrhe, siromašni postaju još ovisniji o njima. No siromašni koji se organiziraju da dijele sredstva kao jednaki djeluju solidarno.” — Life Without Law

„Solidarnost je zato sredstvo kojim možemo steći i osigurati vlastitu slobodu. Dogovaramo se da ćemo raditi zajedno kako ne bismo morali raditi za drugoga. Dogovorom o dijeljenju povećavamo svoje mogućnosti da uživamo više, a ne manje. Uzajamna pomoć u mojem je interesu — to jest, vidim da mi koristi sklapati dogovore s drugima na temelju uzajamnog poštovanja i društvene jednakosti; jer ako ja dominiram nekim, to znači da postoje uvjeti koji omogućuju dominaciju, pa ću vjerojatno i sam biti podčinjen.” — An Anarchist FAQ

„Prije nego što su naša bijela braća došla civilizirati nas, nismo imali zatvora. Zato nismo imali zločinaca. Nismo imali brava ni ključeva, pa nismo imali ni lopova. Ako je čovjek bio toliko siromašan da nije imao konja, tipi ili pokrivač, netko mu ih je dao. Bili smo previše necivilizirani da bismo jako cijenili osobne stvari. Htjeli smo imati stvari samo da ih darujemo. Nismo imali novca, pa se njime nije mogla mjeriti čovjekova vrijednost.” — John Fire Lame Deer, Lame Deer, Seeker of Visions

„Kakve je divne rezultate postigla jedinstvena sila ljudske individualnosti kada ju je ojačala suradnja s drugim individualnostima … suradnja — nasuprot međusobnim sukobima i borbi — služila je opstanku i razvoju vrste … samo uzajamna pomoć i dobrovoljna suradnja … mogu stvoriti temelj slobodnog pojedinačnog i udruženog života.” — Emma Goldman, Red Emma Speaks, str. 118

„Radničko vlasništvo i potrošačke zadruge dio su tržišta; udruženja uzajamne pomoći i besplatne klinike dio su tržišta; kao i dobrovoljni sindikati, zajednice na temelju pristanka i bezbrojne druge alternative kapitalističkom statusu quo.” — Charles Johnson, Markets Not Capitalism

„Sudjelovanje u uzajamnoj pomoći i izravnom djelovanju stvara solidarnost koja obnavlja društva što su ih državne strukture razbile na izolirane pojedince.” — Joseph Parampathu, Creative Destruction: Rethinking Failure after the State (2021.)

„Vertikalni agorizam obuhvaćao bi sudjelovanje u mrežama razmjene u zajednici i njihovo stvaranje, urbano poljodjelstvo, vrtlarenje, tržnice proizvođača, potporu alternativama policiji te decentraliziranim tehnologijama ravnopravnih sudionika. Iako takvi vertikalni koraci mogu uključivati državnu valutu (te stoga nisu potpuno protu-gospodarski), ipak su važni za osporavanje ovisnosti o državi i korporativnim klasama. Drugi vertikalni koraci možda ne uključuju izravnu razmjenu novca, ali i dalje suzbijaju ovisnost. To može uključivati moralnu potporu i promicanje tehnologija koje remete status quo i jačaju odnose među članovima zajednice.” — Derrick Broze, Vertical and Horizontal Agorism

„Tako bi nastale ‘neovisne komune za teritorijalna okupljanja i široki savezi sindikata za okupljanja prema društvenim funkcijama — oboje isprepleteni i međusobno se podupirući u zadovoljavanju potreba društva’. Dodaju im se ‘okupljanja prema osobnim sklonostima — bezbrojna, beskrajno raznolika, dugotrajna ili prolazna, nastala prema potrebama trenutka za sve moguće svrhe’. Te bi ‘tri vrste okupljanja’ osigurale ‘zadovoljavanje svih društvenih potreba: potrošnje, proizvodnje i razmjene, komunikacije, sanitarnih potreba, obrazovanja, uzajamne zaštite od napada, uzajamne pomoći, obrane teritorija; naposljetku, zadovoljavanje znanstvenih, umjetničkih, književnih i zabavnih potreba’.” — Petar Kropotkin

„Kriminaliziranje siromaštva policijskim uznemiravanjem i gradskim propisima ometa nastojanja da se pomogne raseljenima i siromašnima koji se svakoga dana bore ponovno stati na noge. Da bismo dodatno promicali jednakost u društvu, nastavit ćemo dijeliti hranu u zajednicama i graditi solidarnost s beskućnicima i drugim organizacijama koje traže bolju budućnost.” — Food Not Bombs

Nenasilje

„Dati nadu mnogima ugnjetenima, a strah malobrojnim ugnjetavačima, to je naš posao; ako učinimo prvo i damo nadu mnogima, malobrojni će se morati uplašiti njihove nade. Inače ih ne želimo plašiti; ne želimo osvetu za siromašne ljude, nego sreću. Kakva bi se osveta uopće mogla izvršiti za sve tisuće godina patnje siromašnih?” — William Morris ๖

„Nenasilno djelovanje kao metoda spojivo je s ciljem nenasilnog društva. Uporaba metoda koje odražavaju cilj naziva se predfiguracijom: metode unaprijed najavljuju ili oponašaju cilj. Predfiguracija daje vježbu i iskustvo u onome za čime se teži. Pomaže stvoriti dio cilja čak i ako kampanja ne uspije. Pomaže i održati napore na pravom putu. Ako je cilj društvo bez organiziranog nasilja, nenasilno djelovanje ima sve te prednosti. Pruža iskustvo života bez nasilja; smanjuje neposredno nasilje ovdje i sada, čak i kada kampanje ne uspiju; i osigurava da napori idu nenasilnim smjerom.” — How Nonviolence is Misrepresented

„Nasilje (fizička sila) upotrijebljeno na štetu drugoga, najbrutalniji oblik koji borba među ljudima može poprimiti, izrazito kvari. Po svojoj prirodi teži ugušiti najbolje ljudske osjećaje i razviti sve nedruštvene osobine: okrutnost, mržnju, osvetu, duh dominacije i tiranije, prezir prema slabima i podložnost jakima. Ta štetna sklonost nastaje i kada se nasilje koristi za dobar cilj. […] Anarhisti koji se bune protiv svake vrste ugnjetavanja i bore za punu slobodu svakoga, pa bi se stoga morali instinktivno kloniti svakog nasilja koje prestaje biti puki otpor ugnjetavanju i samo postaje ugnjetavačko, također mogu pasti u ponor brutalne sile. […]” — Errico Malatesta, Violence as a Social Factor (1895.)

„Odobravati okrutne osjećaje protivne čovječnosti i uzdizati ih na razinu načela kao taktiku pokreta … i zlo je i kontrarevolucionarno.” — Errico Malatesta

„Prema istraživanju Sveučilišta Južne Karoline, nasilje u Americi poraslo je 42 posto tijekom Vijetnamskog rata. To nimalo ne čudi. Naši vođe ne poštuju zakon, pa zašto bismo mi? Ako vlast drugim zemljama prijeti bombom, zašto mi ne bismo jedni drugima prijetili pištoljima? Ako naši vođe siluju planet, zašto ne bismo mi susjede? Naši vođe stvaraju ozračje straha i nasilja. Zašto se čine šokiranima kada se Amerikanci međusobno ubijaju, pljačkaju i sakate?” — Philip Berrigan, Fighting the Lamb’s War: Skirmishes with the American Empire (1996.)

„Državu na okupu drži policijska sila usmjerena protiv građana. Država začeta u nasilju i njime poduprta nikada neće postići pravi mir.” — Philip Berrigan, Fighting the Lamb’s War: Skirmishes with the American Empire (1996.)

„Povijesno gledano, najstrašnije stvari — rat, genocid i ropstvo — nisu proizašle iz neposluha, nego iz poslušnosti.” — Howard Zinn, Declarations of Independence: Cross-Examining American Ideology

„Najveće zločine na svijetu ne čine ljudi koji krše pravila, nego oni koji ih slijede. Ljudi koji izvršavaju zapovijedi bacaju bombe i masakriraju sela.” — Banksy, Wall and Piece

„Odlučite više ne služiti i odmah ste slobodni. Ne tražim da rukama srušite tiranina, nego jednostavno da ga više ne podupirete; tada ćete vidjeti kako on, poput golemog kolosa kojem je izmaknuto postolje, pada pod vlastitom težinom i raspada se.” — Étienne de La Boétie, Discourse on Voluntary Servitude

„Sposobnost vlasti da koristi nasilje daleko nadmašuje sposobnost pobunjenika. Nasilna pobuna zapravo često jača represivne režime koji mogu uvjerljivo tvrditi da nasilje pobunjenika zahtijeva represiju. Usporedna prednost vlasti leži u nasilnom djelovanju. Nasuprot tome, usporedna prednost naroda leži u sposobnosti da uskrati suradnju bez koje vlast gotovo ne može opstati. Pomislite koliko su za vlast pogubni porezni štrajkovi, bojkoti, opći štrajkovi i široko odbijanje poštovanja zakona. Iako su te taktike nenasilne, njihova opća i nepokolebljiva primjena trebala bi zastrašiti svaku vlast. Nenasilje ima i druge prednosti. Budući da izgleda manje opasno i radikalno od nasilja, lakše … stječe široku javnu potporu. Troškovi sudjelovanja manji su, pa će vjerojatno sudjelovati više ljudi. Oni koji se obično ne bore, poput djece, žena i starijih, mogu učinkovito sudjelovati u nenasilnoj borbi. Vjerojatnije će pridobiti protivnike i izazvati neslogu unutar vladajuće klase. U pravilu uzrokuje mnogo manje žrtava i materijalnih gubitaka od nasilja. A budući da je decentraliziranije od nasilnog djelovanja, manje je vjerojatno da će, uspije li, stvoriti još represivniju državu.” — Bryan Caplan, „The Literature of Nonviolent Resistance and Civilian-Based Defense”

„Vlast uvjerava ljude da su u opasnosti od invazije druge zemlje ili neprijatelja među njima i da se od opasnosti mogu spasiti samo ropskom poslušnošću vlasti. To se najjasnije vidi tijekom revolucija i diktatura, ali postoji uvijek i posvuda gdje postoji moć vlasti. Svaka vlast objašnjava svoje postojanje i opravdava nasilne činove tvrdnjom da bi bez nje stanje bilo mnogo gore. Pošto ljude uvjeri u opasnost, vlast ih podvrgne kontroli i u tom stanju prisili da napadnu drugu zemlju. Tako se tvrdnja vlasti o opasnosti od napada drugih zemalja u očima ljudi čini potvrđenom.” — Lav Tolstoj, Christianity and Patriotism (1895.)

„Kada dođe do toga da moraš upotrijebiti nasilje, igraš igru sustava. Establišment će te izazivati — povući te za bradu, lupnuti po licu — kako bi te naveo na borbu. Jer jednom kada postaneš nasilan, znaju kako s tobom postupati. Jedino s čime ne znaju postupati jesu nenasilje i humor.” — John Lennon

„Ne možemo i ne želimo primjenjivati nasilje osim u obrani sebe i drugih od ugnjetavanja.” — Errico Malatesta

„Zato gradimo mreže obrane zajednica umjesto vojski. Gradimo povjerenje umjesto moći. Spajamo radosnu igru i prkosnu pobunu. Ljubav pokazujemo solidarnošću i izdajemo svoje kolektivne identitete i zemljopisnu odanost bogohulnim djelima smjele znatiželje, težnje i prijateljstva. Gradimo žive mreže, a ne klike. Čak i kad se osjećamo sami, utkane smo u pokrivač radikalizma. Svojim djelima i mislima, velikim i malim otporom, gradimo nešto osobito. Zato su bol i borbe s kojima se suočavaš smrtno stvarne, ali stvarne su i naše veze. Koliko god pokušavali, anarhizam nikada ne mogu ubiti. Zato možemo skupiti hrabrost, čak i kada nada postaje sve skuplja. Nisi sam.” — Stigmergic Parity and Revolt

Izravno djelovanje

„Ljudi pitaju kakva je korist od našeg malog truda. Ne vide da moramo postavljati jednu ciglu za drugom, činiti jedan korak za drugim. Kamenčić bačen u jezerce stvara valove koji se šire u svim smjerovima. Svaka naša misao, riječ i djelo takvi su. Nitko nema pravo sjesti i osjećati beznađe. Previše je posla pred nama.” — Dorothy Day ๖

„Nikad ne sumnjajte da mala skupina promišljenih, predanih građana može promijeniti svijet; zapravo, to je jedino što ga je ikada promijenilo.” — Margaret Mead

„Svijet mijenjaš svojim primjerom, a ne mišljenjem.” — Paulo Coelho

„Nepravedni zakoni postoje; hoćemo li se zadovoljiti poslušnošću, ili ćemo ih nastojati izmijeniti i slušati dok ne uspijemo, ili ćemo ih odmah prekršiti? Ljudi pod ovakvom vlašću uglavnom misle da trebaju čekati dok ne uvjere većinu da ih promijeni. Misle da bi, ako se odupru, lijek bio gori od bolesti. No vlast je sama kriva što je lijek gori od bolesti. Ona ga čini gorim. Zašto nije sklonija predvidjeti reformu i omogućiti je? Zašto ne njeguje svoju mudru manjinu? Zašto viče i opire se prije nego što je itko povrijedi? Zašto ne potiče građane da budno upozoravaju na njezine pogreške i djeluju bolje nego što ona od njih traži?” — Henry David Thoreau, Civil Disobedience

„Neposluh je, u očima svakoga tko je čitao povijest, izvorna ljudska vrlina. Napredak je postignut neposluhom, neposluhom i pobunom.” — Oscar Wilde, The Soul of Man under Socialism

„Moraju naučiti da njihova moć nije u broju glasova, nego u sposobnosti da zaustave proizvodnju.” — Voltairine de Cleyre, Direct Action

„Glavna zadaća sindikalnih birokracija u novom poretku bila je suzbiti divlje akcije svojih članova, suzbiti izravno djelovanje na radnom mjestu i ograničiti radničke akcije na najavljene štrajkove prema pravilima NLRB-a.” — Kevin Carson

„Agorizam zagovara postupno uskraćivanje potpore državi putem onoga što je Konkin nazvao ‘isplativim građanskim neposluhom’. Izgladnjivanje države od njezinih prihoda i svrhe prenošenjem tih odgovornosti decentraliziranim institucijama, prema agorizmu, najizvediviji je put prema slobodnim tržištima.” — „Agorism”, Encyclopedia, o Konkinovoj strategiji

„Ovu preliminarnu izjavu o svojim razlozima neplaćanja poreza pišem unaprijed jer me vaš ured nedavno obavijestio da ću zbog svojeg stalnog odbijanja plaćanja poreza biti zatvoren. Nakon uhićenja dostavit ću vam točan obračun svojih prihoda do sada u 1948. Vjeru u nepravednost vlasti, koja postoji ponajprije radi vođenja rata, posljednjih sam šest godina iznosio u izjavama vašem odjelu kada sam odbijao platiti bilo kakav porez, kao i u člancima u Catholic Workeru.” — Ammon Hennacy

„Kada tisuću ljudi ove godine ne bi platilo porez, to ne bi bila nasilna ni krvava mjera, kao što bi bilo platiti ga i omogućiti državi da čini nasilje i prolijeva nevinu krv. To je zapravo definicija mirne revolucije, ako je takva moguća. Ako me poreznik ili drugi službenik upita, kao što jedan jest: ‘Ali što da ja učinim?’, odgovor je: ‘Ako doista želite nešto učiniti, dajte otkaz.’ Kada podanik odbije odanost, a službenik napusti dužnost, revolucija je ostvarena. Ali pretpostavimo čak da poteče krv. Ne prolijeva li se neka vrsta krvi kada je savjest ranjena? Kroz tu ranu istječu čovjekova prava ljudskost i besmrtnost i on krvari do vječne smrti. Vidim tu krv kako teče sada.” — Henry David Thoreau, Civil Disobedience

„Ako je nedostupno siromašnima, nije ni radikalno ni revolucionarno.” — Anonimno

„Možete li zamisliti robove na plantaži kako sjede i glasaju za gospodare, trošeći snagu na kampanje i kandidate, a mogli bi krenuti ‘podzemnom željeznicom’? Zasigurno bi odabrali protugospodarsku alternativu; zasigurno bi ih dr. Rothbard na to potaknuo, a ne zaveo da ostanu na plantaži do pobjede Stranke abolicionističkih robovlasnika.” — SEK III

„Nikada se nemojte dati zavarati mišlju da će vam bogati dopustiti da glasanjem uklonite njihovo bogatstvo.” — Lucy Parsons

„Nijedna velika ideja na početku nikada ne može biti unutar zakona. Kako bi mogla? Zakon miruje. Zakon je nepromjenjiv. Zakon je kotač kola koji nas sve veže bez obzira na okolnosti, mjesto ili vrijeme.” — Emma Goldman, 1917.

„Najveća promjena koju trebamo učiniti jest prijeći s potrošnje na proizvodnju, makar u malim razmjerima, u vlastitim vrtovima. Ako to učini samo deset posto nas, bit će dovoljno za sve. Zato su uzaludni revolucionari bez vrtova, koji ovise upravo o sustavu koji napadaju i proizvode riječi i metke, a ne hranu i sklonište.” — Bill Mollison

Prozor prilike

„Nikada ništa ne mijenjate borbom protiv postojeće stvarnosti. Da biste nešto promijenili, izgradite novi model koji postojeći model čini zastarjelim.” — Buckminster Fuller ๖

„Država nije nešto što revolucija može uništiti, nego stanje, određeni odnos među ljudima, način ljudskog ponašanja; uništavamo je uspostavljanjem drukčijih odnosa, drukčijim ponašanjem.” — Gustav Landauer, citira ga Colin Ward u djelu The State and Society

„Živimo u kapitalizmu, njegova se moć čini neizbježnom — ali tako se nekoć činilo i božansko pravo kraljeva.” — Ursula K. Le Guin, govor pri prihvaćanju Nacionalne književne nagrade (2014.)

„Rastvoriti, potopiti i učiniti da politički ili upravni sustav nestane u gospodarskom sustavu tako što ćemo redom smanjivati, pojednostavnjivati, decentralizirati i ukidati sve kotačiće toga velikog stroja koji se naziva Vladom ili Državom.” — Pierre-Joseph Proudhon, General Idea of the Revolution in the Nineteenth Century

„Čovječanstvo će morati napraviti velik zaokret prema suradničkom, decentraliziranom i prilagodljivom načinu proizvodnje kako bi osiguralo svoj opstanak na ovom planetu.” — Eric Fleischmann

„Dvojna vlast ideja je da se zametak novoga svijeta mora stvarati dok se borimo protiv postojećega; ‘graditi novo u ljusci staroga’. To znači poticati radničke organe samoupravljanja, u kojima možemo ostvarivati svoju autonomiju i ograničavati moć šefova i vlasti sve dok ne budemo mogli suprotstaviti im se i ukinuti i jedne i druge. Strategija dvojne vlasti izravno izaziva institucije moći te ujedno, na neki način, unaprijed utjelovljuje nove institucije koje zamišljamo. Stoga se ona ne suprotstavlja samo državi nego nas priprema i za teška sučeljavanja i pitanja koja će se pojaviti u revolucionarnoj situaciji.” — Beyond Resistance

Pisci poput Jamesa Livingstona i Michela Bauwensa izričito su se oslanjali na prethodne prijelaze kao modele za prijelaz s hijerarhije na mrežu. Premda naša politička kultura, i desna i lijeva, zamišlja postkapitalistički prijelaz kroz prizmu Francuske i Ruske revolucije — nagao, ustanički i uglavnom poistovjećen s preuzimanjem države — nema razloga pretpostaviti da će tako biti. Jednako bi lako mogao biti desetljećima dug, razmjerno postupan proces poput propadanja Zapadnoga Rimskog Carstva i feudalizma.

[…]

Kapitalistički sustav star petstotinjak godina, poput ranijih povijesnih sustava, nije monolitna cjelina, nego skup društvenih formacija koje međusobno djeluju — neke su u usponu, druge u opadanju. Iz toga slijedi da smjena kapitalizma ne mora uključivati dramatičan raskid koji provodi monolitna cjelina progresivnih snaga. Kao što tvrdi Eugene Holland,

zahtjev za takvim radikalnim sustavnim raskidom nužan je samo ako društvo ili način proizvodnje prije svega poimate kao cjelovit sustav. […] Promatranje takvih elemenata kao dominantnih, preostalih i nastajućih znatno poboljšava izglede utopije, jer bi vjerojatno postojali pozitivni elementi koje treba potvrditi (oni „nastajući”), uz negativne koje treba kritizirati i odbaciti (vjerojatno svi „dominantni”). […]

Situacija se naposljetku razrješava kada snage starog poretka pokušaju — i ne uspiju — spriječiti prijelaz.

[…] naša je sadašnja situacija povoljna […] jer je konstitutivna moć mnoštva sazrela toliko da svojim mrežama komunikacije i suradnje, svojom proizvodnjom zajedničkoga, postaje sposobna sama održavati alternativno demokratsko društvo. Tu pitanje vremena postaje presudno. Kada dolazi trenutak raskida? […]

Revolucionarna politika mora u kretanju mnoštava i kroz nakupljanje zajedničkih i suradničkih odluka prepoznati trenutak raskida […] koji može stvoriti novi svijet.

No koliko god se konačan raskid činio naglim i dramatičnim, on je samo vrhunac dugoga prethodnog procesa „gradnje strukture novoga društva u ljusci staroga”.

[…]

John Holloway slično tvrdi da će postkapitalistički prijelaz biti „međuprostorni proces” poput prijelaza iz feudalizma u kapitalizam.

[…]

Suradnička proizvodnja temeljena na zajedničkim dobrima, kao alternativa i kapitalističkoj korporaciji i državi, omogućuje

izravnu društvenu proizvodnju uporabne vrijednosti, putem novih životnih praksi koje su uglavnom izvan nadzora kapitala i pomoću sredstava za proizvodnju koja su u vrlo znatnoj mjeri podruštvljena. Ti su novi procesi postkapitalistički, a ne kapitalistički, u smislu da za svoju reprodukciju više ne trebaju nikakvu posebnu ulogu kapitala.

— Kevin Carson, The Desktop Regulatory State, „The Transition from Hierarchies to Networks”

„Ako se pokaže nemogućim zakonitim putem prisiliti vladajuću silu da promijeni način na koji upravlja nama, a oni koji tu silu odbacuju iz različitih razloga ne mogu ili ne žele srušiti je silom, tada je stvaranje neovisnog ili alternativnog ili paralelnog [društva] jedino dostojanstveno rješenje.” — Ivan Jirous, Parallel Polis: An Inquiry, kako ga citira Academy of Ideas

„Gospodarske protuinstitucije, nažalost, djeluju u okviru šire korporativne kapitalističke ekonomije. Natječu se na tržištima na kojima je institucionalna kultura vladajućih poduzeća organizirana odozgo prema dolje i hijerarhijski te su u velikoj opasnosti da i same usvoje tu kulturu. Zato postoji neprofitni i zadružni sektor čije se upravljanje ne razlikuje od kapitalističkoga: prestižne plaće, gomilanje srednjeg menadžmenta, birokratska iracionalnost i ropsko pridržavanje najnovijih dogmi motivacijske i upravljačke teorije. Problem dodatno pogoršava kapitalistički financijski sustav koji daje pozitivno potkrepljenje (u obliku kredita) poduzećima koja slijede ortodoksni organizacijski model (čak i kada je organizacija odozdo prema gore daleko učinkovitija).” — Kevin Carson, Building the Structure of the New Society Within the Shell of the Old

„Horizontalne, umrežene komunikacijske tehnologije omogućuju dosad nezabilježenu brzinu faznih prijelaza u javnoj svijesti. Doug McAdam skovao je izraz ‘kognitivno oslobođenje’ za ‘proces u kojem ljudi iznenada i zajednički odluče da se više ne boje, da su njihov nedavni strah ili apatija počivali na lažima i da nema povratka starim načinima razmišljanja’. Kada kritična masa javnosti odluči da je promjena neizbježna, ona to i jest. A uz umrežene komunikacijske tehnologije ta se kritična masa može oblikovati iznenada i neočekivano.” — Kevin Carson, The Desktop Regulatory State: The Question of Repression

„Tragična je ironija da su najsmrtonosnija masovna ubojstva u ljudskoj povijesti bila potaknuta željom za stvaranjem radikalno drukčijeg i boljeg društva. Pokušaj projektiranja Utopije poslužio je kao opravdanje za neke od najstrašnijih zločina na svijetu.” — Benjamin A. Valentino

„Najradikalniji revolucionar postat će konzervativac dan nakon revolucije.” — Hannah Arendt

„Sve moderne revolucije završile su jačanjem moći Države. Godina 1789. donosi Napoleona; 1848. Napoleona III.; 1917. Staljina; talijanski nemiri dvadesetih godina Mussolinija; Weimarska Republika Hitlera. Te su revolucije, osobito nakon što je Prvi svjetski rat uklonio ostatke božanskoga prava, sve smjelije predlagale izgradnju grada čovječanstva i istinske slobode. Sve veća svemoć Države svaki je put potvrdila tu težnju. Bilo bi pogrešno reći da se to moralo dogoditi. Ali moguće je ispitati kako se dogodilo; možda će iz toga proizaći pouka. Ne računajući nekoliko objašnjenja koja nisu predmet ovog eseja, neobičan i zastrašujući rast moderne Države može se smatrati logičnim zaključkom pretjeranih tehničkih i filozofskih ambicija, stranih pravom duhu pobune, koje su ipak rodile revolucionarni duh našega doba. Proročanski Marxov san i previše zanesena predviđanja Hegela ili Nietzschea završili su prizivanjem, nakon što je Božji grad sravnjen sa zemljom, racionalne ili iracionalne Države, koja se u oba slučaja ipak temeljila na teroru.” — Albert Camus, The Rebel

„…nemoguće je ostvariti takvu revoluciju diktaturom i državnom vlašću. Bez opsežne obnove koja dolazi odozdo — koju provode sami radnici i seljaci — socijalna revolucija osuđena je na propast…. [M]oramo se nadati da će… biti uloženi ozbiljni napori da se u radničkoj klasi — među seljacima, radnicima i intelektualcima — stvore ljudi buduće revolucije, koji neće slušati naredbe odozgo, nego će biti sposobni sami razviti slobodne oblike cjelokupnoga novog gospodarskog života.” — Pjotr Kropotkin

„Zemlja je posuta ruševinama carstava koja su vjerovala da su vječna.” — Camille Paglia